Verujući u Boga, treba da se pokoravaš Bogu
Koja je tačno svrha vere u Boga? Većina ljudi je i dalje smetena u vezi s ovim pitanjem i uvek ima dva potpuno različita gledišta o praktičnom Bogu i Bogu na nebesima. To pokazuje da čovek ne veruje u Boga da bi Mu se pokorio, već da bi zadobio određene koristi ili da bi izbegao patnje u nesrećama; tek tada je donekle pokoran. Sva takva pokornost je uslovna, sve je to pokornost zasnovana na ličnim izgledima i sve je to iz nužde. Dakle, koja je tačno svrha tvoje vere u Boga? Ako je to isključivo zarad tvojih izgleda i zarad tvoje sudbine, onda bi ti bilo bolje da ne veruješ. Takva „vera” jeste pravljenje budale od sebe; to je tešenje sebe i divljenje samom sebi. Ako tvoja vera u Boga nije izgrađena na temelju pokornosti Bogu, na kraju ćeš biti kažnjen zbog opiranja Bogu. Svi oni koji veruju u Boga bez traženja pokornosti Bogu jesu ljudi koji se opiru Bogu. Bog od čoveka traži da traga za istinom, da bude žedan Njegovih reči, da jede i pije Njegove reči i da Njegove reči sprovodi u delo, a sve to kako bi postigao pokornost Bogu. Ako je tvoja namera zaista takva, onda će te Bog zasigurno uzvisiti, Bog će zasigurno biti milostiv prema tebi. Niko u to ne može sumnjati i niko to ne može promeniti. Ako tvoja namera nije da se pokoriš Bogu, i imaš druge ciljeve, onda sve što govoriš i činiš – čak i tvoje molitve pred Bogom i, još i više od toga, svaki tvoj pokret – predstavlja opiranje Bogu. Čak i ako su ti reči blage, a držanje umereno, čak i ako svaki tvoj pokret i tvoj izraz izgledaju drugima prikladno, kao da si pokorna osoba, kada je reč o tvojoj nameri i kada je reč o tvojim gledištima o veri u Boga, sve što činiš jeste opiranje Bogu i sve što činiš jeste zlo. Ljudi koji izgledaju poslušni kao ovce, ali čija srca gaje zle namere, jesu vukovi u ovčijoj koži i oni koji direktno nanose uvredu Bogu. Bog ni jednog jedinog od njih neće poštedeti, a Sveti Duh će svakog od njih razotkriti, dajući svim ljudima da vide da će sve one koji su licemeri Sveti Duh zasigurno odbaciti s prezirom. Neka niko ne bude nestrpljiv: Bog će se s njima razračunati jedno po jedno i ukloniti ih jedno po jedno.
Ako nisi u stanju da prihvatiš novo svetlo od Boga i ako ne tragaš kad ne možeš jasno da vidiš ono što Bog danas čini, te u to sumnjaš, o tome donosiš sud ili to ispituješ i analiziraš, onda nisi neko ko se svesno pokorava Bogu. Ako ti i dalje ceniš jučerašnju svetlost i opireš se novom delu Božjem kada se sadašnja svetlost pojavi, takvi ljudi su potpuno apsurdni, i to su oni koji se namerno opiru Bogu. Ključ pokoravanja Bogu leži u tome da se može prihvatiti najnovija svetlosti, te da se ona može prihvatiti i sprovesti u delo. To je istinska pokornost. Oni koji nemaju rešenost da žude za Bogom nesposobni su da Mu se svesno pokore i mogu samo da se opiru Bogu, kao posledica svog zadovoljstva postojećim stanjem. Razlog zašto čovek ne može da se pokori Bogu jeste taj što je zaposednut onim što je bilo pre. Ono što je bilo pre proizvelo je u čoveku svakovrsne predstave i razne ljudske uobrazilje o Bogu, i sve je to u njegovom umu postalo lik boga. Stoga čovek veruje u sopstvene predstave i merila svoje sopstvene mašte. Ti meriš Boga koji danas praktično dela spram boga iz sopstvene mašte, tako da tvoja vera potiče od Sotone i to je verovanje u Boga u skladu s tvojim sopstvenim sklonostima – takvu veru Bog ne želi. Kada je reč o bilo kome sa takvom verom u Boga, bez obzira na to koliko su uzvišene njihove zasluge i bez obzira na njihova davanja – pa makar uložili doživotni trud radeći za Njega i išli toliko daleko da postanu mučenici – Bog ne odobrava ljude koji u Njega veruju na ovaj način. On im samo daje malo blagodati i dopušta im da neko vreme uživaju u njoj. Kod ovakvih ljudi ne može biti govora o sprovođenju istine u delo. Sveti Duh ne deluje na njih i Bog će ih zato jednog po jednog eliminisati. Bili mladi ili stari, svi oni koji se u svojoj veri ne pokoravaju Bogu i koji imaju pogrešne namere, jesu oni koji se opiru i prekidaju, i takvi ljudi su, bez sumnje, svi mete eliminacije. Oni koji su bez i najmanje pokornosti Bogu, koji samo priznaju Njegovo ime i imaju izvesni osećaj Božje pristupačnosti i divote, ali ipak ne drže korak sa stopama Svetog Duha i ne pokoravaju se sadašnjem delu i rečima Svetog Duha – takvi ljudi žive usred blagodati Božje, i Bog ih ne može zadobiti, niti ih On može usavršiti. Bog čoveka usavršava kroz njegovu pokornost, kroz njegovo jedenje i pijenje Božjih reči i uživanje u njima, kao i kroz patnju i oplemenjivanje u njihovom životu. Samo kroz verovanje u Boga na ovaj način čovekove naravi mogu da se promene i čovek može da poseduje istinsko poznavanje Boga. To što se čovek ne zadovoljava životom usred blagodati Božje, već aktivno žudi za istinom i traga za njom, te stremi ka tome da ga Bog zadobije – to znači svesno se pokoravati Bogu i upravo to je vrsta vere u Boga koju On želi. Ljudi koji samo uživaju u Božjoj blagodati ne mogu biti usavršeni i ne mogu se promeniti; oni mogu da poseduju jedino površnu pokornost, površnu pobožnost, površnu ljubav i površno strpljenje. Oni koji samo uživaju u Božjoj blagodati ne mogu istinski da spoznaju Boga, a čak i kada spoznaju Boga njihovo je znanje plitko i govore stvari poput „Bog voli čoveka” ili „Bog je milostiv prema čoveku”. Ovo ne predstavlja čovekov život i ne znači da čovek istinski poznaje Boga. Kada Božje reči oplemenjuju ljude, ili kada Njegove kušnje dođu na njih, oni nisu u stanju da se pokore – već postaju sumnjičavi, pa čak i padaju – u takvim ljudima nema apsolutno nikakvog traga pokornosti. U njima postoji samo mnoštvo pravila i ograničenja u pogledu vere u Boga, pa čak i dugogodišnje iskustvo koje su stekli tokom mnogih godina vere u Boga, ili razni propisi koji Bibliju uzimaju za svoje načelo. Mogu li se takvi ljudi pokoriti Bogu? Ovi su ljudi potpuno obuzeti ljudskim stvarima – kako bi se oni mogli pokoriti Bogu! Njihova je „pokornost” u potpunosti zasnovana na njihovim ličnim sklonostima – da li bi Bog želeo takvu pokornost? To je držanje propisa, a ne pokoravanje Bogu; to je udovoljavanje samima sebi i ugađanje samima sebi. Ako kažeš da je to pokornost Bogu, zar ne huliš na Njega? Ti si egipatski faraon. Činiš zlo i izričito se baviš delom protivljenja Bogu – zar Bog želi da Mu tako služiš? Najbolje bi ti bilo da požuriš s pokajanjem i pokušaš da stekneš malo samosvesti. U suprotnom, najbolje ti je da odeš kući – to bi ti donelo više dobra nego tvoje „služenje Bogu”. Ne bi prekidao i ometao; znao bi svoje mesto i živeo dobro – zar to ne bi bilo bolje? I ne bi se opirao Bogu i bio kažnjen!