58. Da li je „biti tolerantan prema drugima” zaista dobra ljudskost?

Godine 2022. zalivala sam pridošlice u crkvi i primetila sam da se crkveni starešina Liju Đing fokusira samo na svoje primarne obaveze, da retko prati druge zadatke i da ne sarađuje skladno sa drugim starešinom, sestrom An Sin, često odlažući crkveni rad. Liju Jing je kasnije smenjena, a ja sam izabrana za crkvenog starešinu i potajno sam pomislila: „Moram skladno da sarađujem sa An Sin, da pokažem braći i sestrama da sigurno neću biti sitničava i uskogruda poput Liju Đing, koja se fokusirala samo na svoje primarne odgovornosti ne mareći za druge zadatke.” Da bismo poboljšale efikasnost rada, mi smo podelile zadatke. Ja sam uglavnom bila odgovorna za rad na jevanđelju i rad na izradi teksova, dok je An Sin bila uglavnom odgovorna za rad na zalivanju i rad na čišćenju. Da bi braća i sestre videli da imam dobru ljudskost i da sam osoba sa razumevanjem, takođe sam pokrenula inicijativu da preuzmem deo rada na opštim poslovima. Nakon toga, provodila sam svoje vreme ili okupljajući se sa ostalima ili prateći rad na jevanđelju i rad na izradi tekstova. Postepeno sam primetila da An Sin ima manji osećaj tereta u svojim dužnostima nego ranije i da se neki zadaci obavljaju samo površno, a da ih pritom niko ne prati na pravilan način. Htela sam da joj ukažem na to, ali onda sam pomislila: „Niko nije savršen, svako ima trenutke kada svoje dužnosti obavlja površno. Ne bi trebalo da postavljam previše visoke standarde za nju. Uostalom, ako ukažem na to, činiće se da sam stroga. Ostajaću budna do kasno i ispratiću zadatke koje je ona propustila.” Dakle, preuzela sam sav posao koji ona nije završila. U to vreme sam želela da naučim više o načelima propovedanja jevanđelja, ali nisam imala dovoljno vremena. Pomalo mi je manjkalo volje, ali nisam želela da An Sin pomisli da se brinem samo o svojim zadacima, pa sam prisilila sebe da to izguram.

Posle nekog vremena, videla sam da An Sin ima sve manji osećaj tereta u svojim dužnostima i da ne žuri da prikupi informacije o određenim ljudima koje treba ukloniti. Desilo se da je tada bilo mnogo posla oko rada na jevanđelju, pa, kad bih pratila rad na čišćenju, ne bih mogla dobro da upravljam radom na jevanđelju, te sam stoga podsetila An Sin da prikupi informacije što je pre moguće. Ali nakon toga, i dalje se činilo da ona ne žuri i razmišljala sam o tome da razgovaram sa njom, ali sam se plašila da će postati ogorčena na mene ako previše toga kažem, pa sam progutala svoje reči. Takođe, želela sam da An Sin preuzme deo rada na opštim poslovima u crkvi, kako bih mogla da oslobodim malo vremena za praćenje rada na jevanđelju, ali onda sam pomislila: „An Sin je starija od mene i nije dobrog zdravlja, pa kad bih je zamolila da preuzme više posla, izgledalo bi kao da mi nedostaje razumevanje za njene poteškoće i da nemam ljubavi. Mogla bih još malo više da radim. Samo treba da izdržim umor.” Nisam imala volje u sebi, ali sam se plašila da će braća i sestre, ako izrazim ta osećanja, pomisliti da sam sitničava, pa sam pomislila: „Šta bi onda rekli o meni? Samo ću se okaniti toga i daću sve od sebe u radu koji mogu da pratim!” Narednih dana sam često ostajala budna do kasno i vremenom je moje potisnuto nezadovoljstvo počelo da ključa, ali onda sam pomislila kako će, pošto ja upravljam svim poslom, An Sin sigurno smatrati da imam dobru ljudskost, pa sam to zadržala za sebe. Bila sam takva i kada sam bila u interakciji sa drugom braćom i sestrama. Neka braća i sestre nisu razumeli probleme u vezi sa podešavanjima bezbednosti računara i ažuriranjima softvera, ali su mogli to da nauče gledajući tutorijale, pa ipak, čekali su da im ja pomognem oko podešavanja. Požalila sam se u sebi: „Imam toliko posla kao starešina, zašto ne uradite te stvari sami umesto da čekate mene da vam pomognem?” Ali nisam se usuđivala da im ukažem na probleme, jer sam se plašila da ne ispadnem previše sitničava i cepidlaka i da to ne ostavi loš utisak o meni, pa sam odlučila da im malo više pomognem ako mogu. Na taj način sam uvek popuštala i pravila kompromise sa drugima, postavljajući sebi stroge zahteve, a istovremeno sam bila tolerantna prema drugima. Braća i sestre su postali veoma zavisni od mene, pa sam smatrala da imam dobru ljudskost, da nisam sitničava i da mogu da sarađujem sa bilo kim. Naročito onda kada sam čula da braća i sestre govore da izgledam veoma umorno i prezauzeto, osetila sam utehu u sebi, misleći da je moja patnja vredna truda. Tokom narednih nekoliko meseci, preuzela sam razne vrste zadataka u crkvi, ne ostavljajući sebi vremena za posvećenosti i nisam mogla da pratim rad na jevanđelju. Kao rezultat toga, niko nije ulazio u načela propovedanja jevanđelja, nikakva odstupanja nisu mogla biti uočena u radu, a rad na jevanđelju nije davao rezultate. Napredak An Sin u radu na čišćenju je takođe bio spor, a problemi sa zalivačima nisu bili praćeni niti rešeni. Videvši ovo, u sebi sam osetila jaku uznemirenost i bespomoćnost. U tom trenutku sam došla pred Boga da se pomolim: „Bože, platila sam visoku cenu u svojim dužnostima starešine, ali rad nije dao nikakve rezultate. Molim Te da me prosvetiš i vodiš tako da mogu da prepoznam svoje probleme.”

Jednog dana sam naišla na odlomak Božjih reči: „Hajde da sada u zajedništvu razgovaramo o sledećoj izreci o moralnom postupanju – ’Budi strog prema sebi, ali tolerantan prema drugima’. Koje je značenje ove izreke? Ona znači da prema sebi treba da postaviš stroge zahteve, a da prema drugim ljudima budeš popustljiv, kako bi mogli da vide koliko si darežljiv i velikodušan. Pa, zašto ljudi ovo treba da rade? Šta time treba da postignu? Je li to izvodljivo? Je li to zaista prirodan izraz čovekove ljudskosti? Da biste to preuzeli na sebe, morali biste sebi u velikoj meri da naudite! Ne smete da imate nikakvih želja ni zahteva, morate od sebe da zahtevate da osećate manje radosti, da više patite, da platite veću cenu i da radite napornije kako drugi ne bi morali da se iscrpljuju. A ako drugi kukaju, žale se ili loše rade, od njih ne smete previše da tražite – više ili manje, sasvim je dovoljno. Ljudi smatraju da je ovo znak plemenitog morala – ali zašto Meni to zvuči lažno? Zar nije lažno? (Jeste.) U normalnim okolnostima, prirodno izražavanje ljudskosti običnog čoveka je u tome da prema sebi bude tolerantan, a strog prema drugima. To je činjenica. (…) Ako se od ljudi očekuje da žive u skladu sa idejom da ’budu strogi prema sebi, ali tolerantni prema drugima’, kroz kakvu agoniju bi morali da prođu? Da li bi to zaista mogli da podnesu? Kolikom broju ljudi bi to pošlo za rukom? (Nikome.) I zašto je to tako? (Ljudi su po prirodi sebični. Postupaju prema načelu ’Spasavaj se ko može, a poslednjeg neka đavo nosi’.) Čovek se zaista rađa sebičan, čovek je sebično stvorenje i duboko je posvećen toj sotonskoj filozofiji: ’Spasavaj se ko može, a poslednjeg neka đavo nosi’. Ljudi smatraju da bi za njih bilo pogubno i neprirodno da nisu sebični i da o sebi ne vode računa kad ih zadese nedaće. To je ono što ljudi smatraju i način na koji postupaju. Ako se od ljudi očekuje da ne budu sebični, da prema sebi imaju stroge zahteve, da dragovoljno pretrpe gubitak umesto da druge iskoriste i ako se od njih očekuje da, kad ih neko iskorišćava, dragovoljno kažu: ’Ti me iskorišćavaš, ali ja od toga ne pravim problem. Ja sam tolerantna osoba, neću te vređati niti pokušavati da ti vratim istom merom, pa ako se nisi već dovoljno okoristio, samo izvoli’ – da li je to realistično očekivanje? Kolikom broju ljudi bi to pošlo za rukom? Da li je to način na koji se iskvareni ljudski rod uobičajeno ponaša? Očito bi bilo nenormalno da se tako nešto dogodi. Zašto? Zato što se ljudi sa iskvarenim naravima, posebno oni sebični i podli, bore za svoje interese, a razmišljanje o drugima ih nipošto neće učiniti zadovoljnim. Dakle, ova pojava, ako se desi, predstavlja anomaliju. ’Budi strog prema sebi, ali tolerantan prema drugima’ – ova tvrdnja o moralnom postupanju očito je samo zahtev koji se ne poklapa ni sa činjenicama ni sa ljudskošću, a koji su čoveku postavili društveni moralisti koji ne shvataju ljudskost. Bilo bi to kao da kažeš mišu da ne sme da pravi rupe ili da kažeš mački da joj je zabranjeno da lovi miševe. Da li je u redu postaviti takav zahtev? (Nije. On prkosi zakonima ljudskosti.) Ovaj zahtev očito nije u skladu sa stvarnošću i uopšte ne pije vodu(„Reč”, 6. tom, „O stremljenju ka istini”, „Šta znači stremiti ka istini (6)”). Bog kaže da je ljudska priroda sama po sebi sebična, da ljudi stalno planiraju i razmišljaju o sopstvenim interesima i da u interakciji sa drugima samo tragaju da ostvare dobitke i izbegnu gubitke. To je dovoljno da pokaže da iskvareni ljudi suštinski ne mogu da dostignu nivo na kojem su „strogi prema sebi i tolerantni prema drugima”. Razmišljajući o svojoj saradnji sa An Sin na našim dužnostima, kada sam primetila da ona ne žuri da prikupi ili organizuje materijale o onima koje treba ukloniti, zaista sam želela da joj ukažem na to, ali sam se plašila da će reći da sam previše zahtevna i da nisam razborita. Da bih svima pokazala da sam zaista velikodušna i da nisam sitničava osoba, nastavila sam da ugađam njenom ponašanju, strogo zahtevajući od sebe da radim više kad god mogu, ostajući zauzeta svaki dan. Zbog toga mi nije preostalo vremena za posvećenosti, a rad na jevanđelju za koji sam prvenstveno bila odgovorna takođe nije dao nikakve rezultate. Na površini se činilo da se pridržavam ideje „Budi strog prema sebi, ali tolerantan prema drugima”, ali kada su interesi mog tela bili ugroženi, osećala sam se i nezadovoljno i nevoljno, pa sam čak bila i puna pritužbi. Učinila sam da spolja delujem velikodušno. U tom trenutku sam istinski shvatila da je izreka „Budi strog prema sebi ali tolerantan prema drugima” zaista licemerna i da to uopšte nije istina. Život na osnovu te tvrdnje vezane za moralno ponašanje me je i fizički i psihički iscrpeo.

Posle toga sam došla pred Boga da nastavim da razmišljam o sebi. Pročitala sam još jedan odlomak Božjih reči: „Može se sa sigurnošću reći da je većina ljudi koja od sebe zahteva da ispunjava moralnost da ’budu strogi prema sebi, ali tolerantni prema drugima’, opsednuta statusom. Rukovođeni svojim iskvarenim naravima, oni ne mogu da odole a da među ljudima ne streme prestižu, istaknutosti u društvu i statusu u očima drugih. Sve ove stvari su povezane sa njihovom željom za statusom i njima streme pod maskom svog dobrog moralnog postupanja. A kako nastaju ove njihove težnje? One u potpunosti potiču iz njihovih iskvarenih naravi i te iskvarene naravi ih pokreću. Prema tome, nezavisno od toga da li neko ispunjava moralnu pouku da ’bude strog prema sebi, ali tolerantan prema drugima’ ili ne, i da li to čini do savršenstva ili ne, to ne može nimalo da promeni njegovu ljudskost-suštinu. Iz toga proističe da to ne može ni na koji način da promeni njegov pogled na život ili njegov sistem vrednosti, niti da usmerava njegove stavove i poglede o svakakvim ljudima, događajima i stvarima. Zar nije tako? (Tako je.) Što više je neko u stanju da bude strog prema sebi, ali tolerantan prema drugima, tim bolje on glumata, prerušava se i svojim lepim ponašanjem i umilnim rečima druge navodi na pogrešan put, i po prirodi je više lažljiv i rđav. I što je više takva vrsta čoveka, sve jači postaju njegova ljubav i težnja za statusom i moći. Koliko god veliko, slavno i ispravno njegovo spoljno moralno postupanje delovalo i koliko god da je ljudima prijatno da to posmatraju, neizrečena težnja koja leži u dubini njegovog srca, kao i njegova priroda-suština, pa čak i njegove ambicije, u svakom trenutku mogu da izbiju na površinu. Prema tome, koliko god da je dobro njegovo moralno postupanje, ono ne može da prikrije njegovu urođenu ljudskost-suštinu ni njegove ambicije i želje. Ne može da prikrije njegovu gnusnu priroda-suštinu koja ne voli pozitivne stvari, koja ima odbojnost prema istini i mrzi je. Kao što ove činjenice pokazuju, izreka ’Budi strog prema sebi, ali tolerantan prema drugima’ više je nego besmislena – ona razotkriva one ambiciozne ličnosti koje korišćenjem takvih izreka i ponašanja pokušavaju da zabašure sopstvene besprizorne ambicije i želje(„Reč”, 6. tom, „O stremljenju ka istini”, „Šta znači stremiti ka istini (6)”). Božje reči su razotkrile kakva sam zaista bila. Razmišljala sam o tome kako sam preuzela ulogu starešine sa ambicijom i željom, želeći da uspostavim dobru sliku sebe u srcima braće i sestara. Kada sam videla da An Sin nema osećaj tereta u svojoj dužnosti, nisam je ni razotkrila niti sam joj pomogla, već sam joj ugađala, preuzimajući na sebe posao koji ona nije ispratila, koristeći naizgled dobro ponašanje da pokažem prividnu velikodušnost. Kada sam videla da braća i sestre nisu aktivni u učenju veština rada na računaru, pasivno čekajući da ja to rešim, želela sam da ukažem na njihove probleme, ali sam se plašila da će reći da ne vodim računa o njima, pa sam nastavila da im popuštam. Kada mi je ponestalo energije i mentalno više nisam mogla da izdržim, postala sam ogorčena i iscrpljena i osećala sam se nezadovoljno i nevoljno. Ali da bi svi videli da nisam sitničava, da sam razborita, tolerantna i uvek pažljiva prema drugima, sve sam podnosila i nisam ukazala na njihove probleme, što je dovelo do toga da nisam dobro izvršila svoje primarne obaveze. Sve sam to uradila da bih zaštitila svoju sliku i status u srcima ljudi. Bila sam zaista licemerna!

Kasnije sam pročitala Božje reči i zadobila neko novo razumevanje sebe. Bog kaže: „Neki ljudi deluju prilično entuzijastično u svojoj veri u Boga. Vole da se bave i brinu o crkvenim poslovima, te uvek trče pred rudu. A ipak, kada postanu starešine, svakoga razočaraju. Ne fokusiraju se na rešavanje praktičnih problema Božjeg izabranog naroda, već daju sve od sebe da postupaju zarad svog ugleda i statusa. Vole da se razmeću da bi ih drugi cenili, uvek pričaju o tome kako pate i kako se daju za Boga, ali ne ulažu napor u stremljenje ka istini i ka svom život-ulasku. To nije ono što drugi očekuju od njih. Iako su zauzeti poslom, razmeću se u svakoj prilici, propovedaju neke reči i doktrine, stiču poštovanje i obožavanje nekih ljudi, navode srca ljudi na stranputicu i učvršćuju svoj status, šta se dešava na kraju? Bez obzira na to da li ovi ljudi koriste sitne usluge da bi podmitili druge, ili se hvale svojim darovima i sposobnostima, ili se koriste raznim metodama da bi ljude navodili na stranputicu, pa ljudi steknu dobro mišljenje o njima; bez obzira na to koju metodu koriste da pridobiju srca ljudi i da tu zauzmu mesto, šta su izgubili? Izgubili su priliku da zadobiju istinu dok su obavljali dužnosti starešine. Istovremeno, zbog svojih različitih ispoljavanja, takođe su se nagomilala i njihova zla dela koja će dovesti do njihovog konačnog ishoda. Bez obzira na to da li koriste sitne usluge da podmite ljude i uhvate ih u zamku, ili hvale sami sebe, ili koriste fasade da bi zaluđivali ljude, i bez obzira na to kako naizgled stiču mnogo pogodnosti i zadovoljstva postupajući na ovaj način, s ove tačke gledišta, da li je ovaj put ispravan? Da li je to put stremljenja ka istini? Da li je to put koji može dovesti do čovekovog spasenja? Sigurno da nije. Bez obzira na to koliko su pametne te metode i trikovi, oni ne mogu da prevare Boga; na kraju će ih Bog sve prezreti i prokleti jer se iza takvog ponašanja krije ljudska ambicija i stav i suština suprotstavljanja Bogu. Bog u svom srcu takve ljude nikada ne bi prepoznao kao ljude koji obavljaju svoje dužnosti, već bi ih definisao kao zlikovce. Koju presudu Bog donosi kada se bavi zlikovcima? ’Odlazite od mene vi, koji činite bezakonje!’ Kada Bog kaže: ’Odlazite od mene’, gde on želi da ti ljudi odu? On ih predaje Sotoni, šalje ih na mesta koja naseljava mnoštvo Sotona. S kakvim će se posledicama na kraju suočiti? Zli duhovi će ih mučiti do smrti, što znači da će ih Sotona proždrati. Bog ove ljude ne želi, a to znači da ih neće spasiti; oni nisu Božje ovce, a kamoli Njegovi sledbenici, pa oni ne spadaju među ljude koje će On spasiti. Tako Bog definiše ove ljude. Dakle, kakva je priroda pokušaja da se pridobiju srca drugih ljudi? To je koračanje putem antihrista, to je antihristovo ponašanje i suština. A još ozbiljnija je suština nadmetanja sa Bogom oko Njegovog izabranog naroda – takvi ljudi su Božji neprijatelji. Antihristi se definišu i kategorizuju na ovaj način i to je u potpunosti tačno(„Reč”, 4. tom, „Razotkrivanje antihrista”, „Prva stavka: Oni pokušavaju da pridobiju srca ljudi”). Bog razotkriva da ljudi ne streme ka istini i da nakon što preuzmu ulogu starešine koriste različite metode i trikove kako bi pridobili srca ljudi i naveli ih na stranputicu. Deluje kao da razumeju teškoće drugih i da su saosećajni, ali njihov cilj je da zaštite svoj ugled i status i nateraju druge da se ugledaju na njih. To je put antihrista. To što Bog razotkriva je bilo upravo moje stanje. Od detinjstva je na mene uticala izreka „Budi strog prema sebi, ali tolerantan prema drugima”. Verovala sam da u interakciji sa drugima treba biti pun razumevanja i tolerancije, voditi više računa o drugima, tako da trpljenje neke teškoće ili umor nisu ništa, već da je takvo ponašanje znak plemenitog karaktera. Živela sam po tradicionalnoj kulturi Sotone. Kada sam videla da An Sin površno obavlja svoje dužnosti, nisam to razotkrila i čak sam preuzela na sebe posao koji ona nije ispratila. Kao rezultat toga, njen osećaj tereta za svoje dužnosti se postepeno smanjivao. Kada sam videla da su braća i sestre lenji i da ne žele da ulože napor da sami nauče neka osnovna računarska podešavanja, ne samo da im nisam ukazala na probleme, već sam čak to radila umesto njih, navodeći ih da nepromišljeno zavise od mene u svemu. Da bih zadobila divljenje braće i sestara, pretvarala sam se da imam razumevanja, iako u sebi uopšte nisam imala volje, navodeći druge na stranputicu. Činila sam stvari da udovoljim telesnim interesima ljudi kako bih osvojila njihova srca, postajući sve rđavija, lažljivija i licemernija. Iako sam zadobila divljenje ljudi, nanela sam štetu crkvenom radu, kao i braći i sestrama; rad na jevanđelju je dao loše rezultate a rad na čišćenju je kasnio. Nisam obavljala svoje dužnosti, činila sam zlo. Koračala sam putem antihrista. Shvativši to, zaplakala sam i pomolila se Bogu: „Bože! Stalno pokušavam da zaštitim svoj status u srcima ljudi, odlažući crkveni rad. Nedostojna sam Tvog spasenja. Želim da se pokajem pred Tobom i da obavljam svoje dužnosti na temeljan način.” Kasnije sam se otvorila An Sin o svom nedavnom stanju i ukazala na probleme koje sam videla kod nje. Nakon što je to čula, bila je voljna da razmisli o sebi i izvuče pouku. Čuvši kako An Sin to govori, osetila sam i krivicu i blagu utehu. Osećala sam se krivom jer sam živela u skladu sa Sotoninom tradicionalnom kulturom, jasno uvidevši probleme An Sin na koje sam propustila da ukažem, ali mi je bilo drago što sam pod vođstvom Božjih reči, konačno mogla da se pobunim protiv sebe i primenim istinu.

Posle toga sam došla pred Boga da se pomolim i razmislim. Shvatila sam da imam sličnih problema u svom ophođenju prema sestri Li Jun, đakonom za opšte poslove. Na osnovu njenog kova, bilo je nekih zadataka koje je mogla dobro da uradi, ali je udovoljila svom telu i nije bila voljna da uloži trud. Primetila sam njene probleme, ali nisam ukazala na njih, već sam ugađala njenom telu, misleći da ću samo platiti nešto veću cenu i raditi malo više, kako ona ne bi rekla da ne vodim računa o njoj. Shvatila sam da takođe živim po tradicionalnoj kulturološkoj ideji „Budi strog prema sebi, ali tolerantan prema drugima”. Želela sam da me pohvali što imam dobru ljudskost. Zato sam došla pred Boga i pomolila se, tražeći od Boga da me vodi da se pobunim protiv svojih pogrešnih namera i da se ponašam i postupam u skladu sa Njegovim rečima. Prisetila sam se Božjih reči: „Nemoj uvek da radiš stvari za svoje dobro i nemoj stalno da vodiš računa o svojim interesima; ne uzimaj u obzir ljudske interese i ne razmišljaj o sopstvenom ponosu, ugledu i statusu. Prvo moraš da razmotriš interese doma Božjeg i da ih učiniš svojim prioritetom. Trebalo bi da budeš obziran prema Božjim namerama i da počneš tako što ćeš da razmišljaš o tome da li je bilo nečistoća u obavljanju tvoje dužnosti, da li si bio odan, jesi li ispunio svoje odgovornosti i dao sve od sebe, kao i da li si svesrdno razmišljao o svojoj dužnosti i radu crkve. Te stvari moraš uzeti u obzir(„Reč”, 3. tom, „Govori Hrista poslednjih dana”, „Jedino odbacivanjem svoje iskvarene naravi čovek može postati slobodan i nesputan”). Božje reči su me opskrbile načelima o tome kako da se ponašam i radim stvari. Obavljanje svojih dužnosti ne treba da bude zarad privlačenja pažnje i ja moram da prihvatim Božje ispitivanje i ispravim svoje namere, dajući prioritet crkvenom radu. Samo ako postupam na taj način mogu da se uskladim sa Božjom namerom. Bog želi da ispunjavamo svoje odgovarajuće uloge i da skladno sarađujemo u svojim dužnostima, kako bismo vremenom mogli bolje da obavljamo svoje dužnosti. Morala sam da se pobunim protiv svojih pogrešnih namera i tretiram svoju braću i sestre u skladu sa istina-načelima. Za one sa dobrim kovom, ako su u stanju da obavljaju dobar posao, ali to ipak ne rade, zabušavaju ili rade površno, treba ukazati na njihove probleme i razotkriti ih kako bi mogli da spoznaju svoju iskvarenost, ispune svoje odgovornosti i više se obučavaju. Za braću i sestre lošeg kova, ako zaista imaju poteškoća, potrebna im je strpljiva pomoć i podrška, što im omogućava da urade svoj deo u okviru svojih sposobnosti. Postupajući na taj način, uspela sam da usredsredim svoju energiju na svoje primarne dužnosti bez odlaganja rada na jevanđelju. Jednog dana nakon okupljanja, prišla sam Li Jun i nakon što sam shvatila njene stvarne poteškoće, razjasnila sam posao koji treba da obavi u okviru svojih odgovornosti i ukazala na njene probleme. Li Jun je rekla: „Nedavno mi je zaista manjkao osećaj tereta u mojim dužnostima. Zahvaljujući tome što mi besediš, sada znam kako da postupam i spremna sam da preuzmem svoje odgovornosti.” Čuvši reči Li Jun, osetila sam duboku sramotu. Shvatila sam da je pomaganje mojoj braći i sestrama da ispune svoje obaveze i preuzmu sopstvene uloge u svojim dužnostima korisnije za crkveni rad.

Sada više nemam interakciju sa svojom braćom i sestrama na osnovu tradicionalne kulturološke ideje „Budi strog prema sebi, ali tolerantan prema drugima” i ukazujem im na njihove probleme i pomažem im oko njih, ne pokušavajući da zaštitim naše fizičke odnose. Smatram da je ponašanje na ovaj način ohrabrujuće i oslobađajuće. Sve ove promene su rezultat Božje reči. Hvala Svemogućem Bogu!

Prethodno: 57. Više se ne osećam uznemireno zbog svoje bolesti

Sledeće: 59. Šta je pozadina nevoljnosti da se ponese breme

Bog može naše patnje da pretvori u blagoslove. Ako verujete u to, da li biste želeli da se pridružite našoj grupi da naučite Božje reči i tako primite Njegove blagoslove?

Podešavanja

  • Tekst
  • Teme

Jednobojno

Teme

Fontovi

Veličina fonta

Prored

Prored

Širina stranice

Sadržaj

Traži

  • Pretražite ovaj tekst
  • Pretražite ovu knjigu

Povežite se sa nama preko Mesindžera