59. Odluka da napustim studije

Još od malena, roditelji su mi pričali da im je, pošto nemaju sina, nego samo dve ćerke, mene i sestru, bilo teško da se suoče sa porodicom, tako da sam ja morala da učim naporno kako bi oni bili ponosni na mene i pokazali porodici da su ćerke podjednako dobre kao i sinovi. Kad mi je mama to rekla, to je na mene ostavilo snažan utisak i bila sam rešena da učim marljivo da budu ponosni na mene i da se diče mnome. Oduvek sam učila naporno i imala dobre ocene. Kad bi stariji ljubazno pitali kako mi ide, videći moju majku kako im sva srećna odgovara, to bi me ispunjavalo radošću, kao i osećanjem da stičem poštovanje drugih prema njoj i činim je ponosnom.

Kad sam bila na fakultetu, roditelji su mi rekli: „Moraš da budeš uspešna na studijama, a onda da stekneš i zvanje doktora nauka. Tada možeš da dobiješ lagan posao profesora na fakultetu, da zaradiš puno novca i učiniš nas ponosnima.” Bila sam pod velikim stresom kad su mi roditelji to rekli. Nakon svih ovih godina studija, već mi je bilo muka od ispita. Pomislila sam na sve one koji su sebi oduzeli život zbog stresa na doktorskim studijama i uplašila sam se da ću završiti kao oni. Nisam više želela da studiram. Ali gledajući u oči mojih roditelja pune očekivanja, prosto nisam mogla da kažem ne.

U to vreme sam bila prihvatila delo Svemogućeg Boga poslednjih dana, ali, pošto sam bila mnogo zauzeta, nisam mogla da prisustvujem okupljanjima. Tek na fakultetu, kad sam predavala u selu, mogla sam da prisustvujem okupljanjima u lokalnoj crkvi. Na jednom okupljanju, sestra Džang Lu mi je rekla da sve više ljudi prihvata Božje delo poslednjih dana i da su hitno potrebni oni koji se bave zalivanjem. Pitala je da li bih ja zalivala novopridošle. Setila sam se situacije iz detinjstva kad me je zamalo pregazio kamion dok sam vozila bicikl. Preživela sam zahvaljujući Božjoj zaštiti. Imala sam ozbiljnu saobraćajnu nesreću na fakultetu, ali sam zadobila samo posekotinu na čelu. I tada je Bog tiho bdio nada mnom. Bog me je uvek neprimetno štitio kako bih odrasla valjano. Znala sam da sam kao stvoreno biće uživala mnogo u Božjoj blagodati i opskrbi istine i da treba da se odužim za Božju ljubav kroz obavljanje dužnosti. Zato sam rado pristala. Dok smo zalivale novopridošle, moja saradnica i ja bismo se molile i oslanjale na Boga da bismo razgovarale o Božjim rečima i otklonile njihove teškoće. Kad smo videle da se njihovi problemi rešavaju i da sve sigurnije idu istinitim putem, to nas je usrećilo i osećale smo da su naše dužnosti zaista značajne.

Kasnije, kako je bilo sve više novopridošlih kojima je trebalo zalivanje, poželela sam da odustanem od škole i da sve vreme obavljam dužnost, ali sam pomislila na to kako su moji roditelji polagali nade u mene. Kada bih napustila školu, ljudi iz sela bi i dalje sa omalovažavanjem gledali na moje roditelje. Uložili su toliko novca u mene. Kako da ih izneverim? Oklevala sam, ne znajući šta da radim. Jednog dana sam pročitala odlomak Božjih reči: „Ti si biće koje je stvoreno – naravno da treba da obožavaš Boga i da težiš ka smislenom životu. Ako ne obožavaš Boga, već živiš unutar svog prljavog tela, zar ti onda nisi samo zver u ljudskoj odeći? Budući da si ljudsko biće, treba da se daš Bogu i da istrpiš svu patnju! Treba da rado i uverljivo prihvatiš sitnu patnju kojoj si danas izložen i da živiš smislen život, poput Jova i Petra. Na ovom svetu, čovek nosi đavolju odeću, jede hranu koja dolazi od đavola, radi i služi pod đavoljom palicom i biva potpuno zgažen u njegovoj prljavštini. Ako ne možeš da dokučiš smisao života niti dobijaš istiniti put, kakav je onda značaj ovakvog života? Vi ste ljudi koji teže ka pravom putu, oni koji traže poboljšanje. Vi ste ljudi koji se dižu u narodu velike crvene aždaje, oni koje Bog naziva pravednima. Zar to nije život sa najviše smisla?(„Reč”, 1. tom, „Božja pojava i delo”, „Primena (2)”). Iz Božjih reči sam shvatila da sam stvoreno biće, da mi je Bog podario život i da treba da živim za Boga. Stremljenje ka istini u dužnosti, odbacivanje iskvarene naravi i sticanje Božjeg spasenja – to čini život vrednim i smislenim. Toliko godina sam živela učeći i podučavajući, da bih usrećila roditelje. Uvek sam bila zauzeta, ali sam se osećala tako praznom iznutra. Nisam čak ni znala čemu sve to. Čak i u slobodno vreme nisam znala šta bih radila a da ima smisla. Nisam znala kako da se oslobodim tog osećaja praznine. Toliko sam toga pokušavala, na primer, da učim da sviram instrumente, da slikam, čitam, slušam muziku, trčim, ali taj osećaj je i dalje bio tu. I dalje sam bila prazna iznutra. Moj život je i dalje bio bez pravca i svrhe. Razmišljala sam i o teškim godinama akademoskog rada. Iako sam završila postdiplomske studije i postala nastavnik i zadovoljila taštinu zadobivši hvalu i poštovanje ljudi oko sebe, te stvari mi nisu donele duhovno ispunjenje i utehu. Pred velikim katastrofama, čak ni najuzvišenije znanje te ne može spasiti. Samo stremljenjem ka istini, obavljanjem dužnosti i oslobađanjem od iskvarene naravi, Bog može da te spase i da ti preživiš. Shvativši to, pomolila sam se Bogu i odlučila da dam otkaz na poslu nastavnika i povučem svoju prijavu sa fakulteta.

Jednog dana, kad sam se vratila sa zalivanja novih vernika, videla sam da mi je porodica slala bezbroj poruka i da su pokušavali da me dobiju telefonom. Srce je počelo da mi udara kao ludo. Šta ću da radim ako se oni žestoko usprotive mom obavljanju dužnosti? Pozvala sam majku koja je počela da viče na mene na telefonu: „Usudila si se da napustiš školu, a da nam nisi rekla!” Članovi porodice iz mog rodnog mesta su dojurili da mi kažu da se vratim nastavničkom poslu i završim školu, u suprotnom će me vratiti nazad u rodno mesto. Plašila sam se da će to zaista učiniti i da više neću moći da idem na okupljanja i obavljam dužnost. Zato sam se vratila nastavničkom poslu. Ali sam osećala nelagodu i krivicu. Pomislila sam na ubrzano širenje Božjeg jevanđelja u poslednjim danima, na sve novopridošle kojima je potrebno zalivanje i na to kako treba da obavljam dužnost. Ali kad bih pomislila na nadanje svojih roditelja, osetila bih se zbunjeno. Osećala sam da im dugujem i plašila sam se da ih ne povredim. Na jednom okupljanju, drugi su saznali za moje stanje i pročitali mi neke Božje reči. Svemogući Bog kaže: „Zar među vama nema mnogo onih koji su se kolebali između ispravnog i pogrešnog? U nadmetanju između pozitivnog i negativnog, crnog i belog, zasigurno ste svesni izbora koje ste napravili između porodice i Boga, dece i Boga, mira i nemira, bogatstva i bede, društvenog položaja i običnosti, osećaja podrške i odbacivanja i tako dalje. Između mirne porodice i one razorene birate prvu, čineći to bez imalo oklevanja; između bogatstva i dužnosti opet birate ono prvo, bez i najmanje volje da se vratite na obalu; između izobilja i siromaštva birate prvo; kada birate između svojih sinova, kćeri, žena, muževa i Mene, birate ono prvo; a između predstave i istine još jednom birate ono prvo. Suočen sa svim oblicima vaših zlodela, naprosto sam izgubio veru u vas. Jednostavno Me zapanjuje što se vaša srca toliko opiru smekšavanju. Brojne godine posvećenosti i truda očigledno Mi nisu donele ništa više od vašeg napuštanja i očaja; ali Moje nade za vas rastu svakim novim danom, jer je Moj dan sasvim ogoljen pred vama. Vi ipak istrajavate u traženju mračnih i zlih stvari i odbijate da ih pustite. Kakvi će, onda, biti vaši ishodi? Jeste li o tome ikada pažljivo razmislili? Ako bi se od vas zatražilo da ponovo izaberete, kakav bi tada bio vaš stav? Da li bi i dalje bilo ono prvo? Da li biste Mi i dalje donosili razočaranje i čemer i jad?(„Reč”, 1. tom, „Božja pojava i delo”, „Kome si ti odan?”). Bila sam dirnuta kad sam pročitala ove reči. Bog se ovaplotio da bi delao i spasio nas i preneo je Svoje srce i dušu na nas kako bismo na kraju mogli da se spasemo i opstanemo. Svako razuman ko ima savest trebalo bi dobro da obavlja dužnost da bi zadovoljio Boga. Ali svaki put kad bih odabrala da obavljam dužnost, osećala sam se kao da izneveravam svoje roditelje, da su oni toliko uložili u mene, a ja im se ne odužujem, već svu njihovu ljubav i predanost puštam da se uzalud osipaju. Plašila sam se da neću osvetlati obraz svojim roditeljima ako odustanem od škole i da će ih ostali članovi porodice gledati s omalovažavanjem. Samo sam razmišljala o tome kako da udovoljim roditeljima i čak sam odustala od dužnosti da oni ne bi patili. Kao stvoreno biće, uživala sam u podršci Božjih reči, ali nisam obavljala dužnost stvorenog bića da se odužim za Božju ljubav. Bila sam toliko nesavesna da sam izneveravala Boga. Iako sam bila tako buntovna, Bog me i dalje nije napuštao. Nastavio je da me vodi i da me podržava kroz braću i sestre. Ali sve što sam ja Bogu davala za uzvrat bili su bol i razočaranje. Nisam uspevala da ispunim mukotrpne napore koje je Bog uložio u mene. Osećala sam kajanje i krivicu. Zato sam se pomolila Bogu: „Bože, ne udovoljavam Ti, a dugujem Ti toliko toga. Molim Te, daj mi vere i snage i vodi me da napravim pravi izbor.” Nakon molitve, u pismu sam napisala svojoj porodici da sam odlučila da napustim školu i obavljam dužnost.

Posle toga su mi roditelji rekli: „Ako se usudiš da napustiš školu, mi ćemo se predozirati i bićemo mrtvi do sutra.” Bilo je mučno čuti majku i oca da kažu tako nešto i nastavila sam da se molim Bogu: „Bože, bez obzira na to šta oni kažu, neću Te izdati. Samo Te molim da mi daš prave reči koje ću izgovoriti. Ja sam mala rastom i plašim se da ću nesmotreno reći nešto što će Sotona iskoristiti protiv mene zbog mog neznanja i gluposti. Molim Te, povedi me da budem postojana u svom svedočenju.” Osećala sam se malo smirenije nakon molitve i rekla sam im: „Vi znate da sam ja izabrala pravi put. Zašto me onda tako prisiljavate? Ja samo želim da verujem u Boga, da tragam za istinom i obavljam dužnost. Zar ne možete da me pustite da sama izaberem svoj put?” Moja majka je besno odgovorila: „Znam da je verovanje u Boga pravi put, ali si čak napustila studije da bi obavljala dužnost. Misliš da je nama bilo lako da plaćamo tvoje školovanje svih ovih godina? Ne možeš da budeš tako sebična!” Kad sam čula majku da to kaže, pomislila sam: „Čoveka je stvorio Bog. Sve u čemu uživamo On nam je dao. Obavljanje dužnosti i davanje Bogu je naša odgovornost i obaveza. Kada ne bih obavljala dužnost da bih zadovoljila svoje roditelje, to bi bilo sebično.” Zato sam im rekla: „Ja sam odlučila. Ma kako da mi branite, ja ću obavljati dužnost.” Majka mi je uzrujano rekla: „Toliko smo potrošili na tebe da bi mogla da napreduješ u životu i učiniš nas ponosnima pred celom porodicom i da bismo mogli lakše da živimo. Kako je moguće da nimalo ne misliš na nas? Tako si bezosećajna.” I sestra me je zvala da me ukori: „Shvataš li da će ako napustiš školu, svi u selu gledati na nas sa omalovažavanjem i da će nam roditelji biti osramoćeni? Ako napustiš školu i radiš, zvaću policiju da uhapse sve vas vernike!” Bilo je užasno čuti moju porodicu da tako govori. Ispostavilo se da je sve što su uradili za mene bila samo investicija. Kad sam bila na fakultetu i kad su se ponosili mnome pred prijateljima i porodicom, obraćali su mi se nežno i govorili da sam im najvoljenija ćerka, ali kad sam tragala za istinom i obavljala dužnost umesto da njima budem dika, oni su se obrušili na mene uvredama. Oni u mene nisu ulagali ljubav, već su me koristili. Setila sam se Božjih reči koje kažu: „Takozvana ljubav se odnosi na privrženost koja je čista i neukaljana, kad srcem voliš, osećaš i pokažeš razumevanje. U ljubavi nema uslovljavanja, nema prepreka ni udaljenosti. U ljubavi nema sumnje, nema prevare ni lukavstva. U ljubavi nema nagodbe, niti ičega što je nečisto(„Reč”, 1. tom, „Božja pojava i delo”, „Mnogi su pozvani, ali malo je odabranih”). To je Božje najbolje objašnjenje ljubavi. Samo je Božja ljubav prema čovečanstvu čista i bez mana. Da bi spasao čovečanstvo od iskvarenosti i da nas Sotona ne povredi Bog se dvaput ovaplotio i izgovorio na milione reči istine, u tišini plaćajući cenu za nas. Bog od nas nikad ništa nije tražio. On se samo nada da mi možemo da tragamo za istinom i da zadobijemo spasenje. Samo Božja ljubav prema nama je nesebična. Svojom „ljubavlju” porodica me je iskorišćavala da bi zadobila poštovanje drugih. To nije bila ljubav, već poslovna transakcija, beskrupulozan odnos radi sticanja dobiti. Setila sam se da je Bog rekao: „Oni koji žive u telu nalaze zadovoljstvo u različitim odnosima i porodičnim telesnim vezama. Oni veruju da ljudi ne mogu da žive bez svojih voljenih. A zašto ne promisliš o tome kako si došao u svet ljudi? Došao si sam, provobitno bez ikakvih veza sa drugima. Bog ovde dovodi ljude jednog po jednog; kad si ti došao, bio si zapravo sam(„Reč”, 3. tom, „Govori Hrista poslednjih dana”, treći deo). Možda je odnos između članova porodice blizak telesno, ali ne postoji duhovna veza. Svakome je Bog predodredio da dođe na ovaj svet. Svako ima svoju ulogu koju treba da odigra i misiju koju treba da ispuni. Iako su po krvi to moja majka, otac i sestra, mi nismo duhovno povezani. Oni su me samo podigli, ispunili su svoju obavezu i moj fizički život učinili boljim, ali ne mogu oni da odlučuju o mojoj budućnosti i sudbini, a još manje da me spasu od Sotonine iskvarenosti i zla. Samo Bog može da mi pruži istinu i život i da me pročisti i spase. Time što mi roditelji nisu dozvoljavali da obavljam dužnost, budem blizu Boga i steknem Božje spasenje, oni su me povređivali i uništavali mi život. Nisam mogla da dozvolim da me sputavaju. Shvativši to, pomolila sam se Bogu: „Bože, hvala Ti što si mi podario rasuđivanje o mojoj porodici. Molim Te, pazi na moje srce da mogu da ostanem postojana.” Sledećeg jutra sam napustila školu da bih preuzela dužnost.

Potom sam razmislila o sebi: „Znam da sam izabrala pravi put. Zašto se onda kad me porodica sprečava i pokušava da me natera da napustim dužnost uvek osećam sputana osećanjima, kao da im toliko dugujem? Zašto je to tako?” U duhovnoj predanosti, pročitala sam Božje reči. „U prošlosti, ljudi su uvek postupali prema svojoj savesti i na osnovu nje odmeravali druge ljude. Neprestano su morali da polažu ispit savesti, stalno im se činilo da je ogovaranje zastrašujuća stvar i plašili su se podsmeha drugih ljudi, sticanja lošeg ugleda, kao i toga da ih drugi nazovu ’nesavesnom i rđavom osobom’. Stoga su morali da preko volje govore i rade neke stvari kako bi se izborili sa svojim okruženjem. Kako te stvari treba danas odmeravati? (Uz pomoć istina-načela.) A kako je bilo nekada, kad su ljudski životi bili sputani predstavama i zabludama nevernika? Primera radi, roditelji su te od malena indoktrinirali rečima poput: ’Kad porasteš, moraš da nas učiniš ponosnim; moraš da doneseš čast našoj porodici!’ Šta su tebi značile te reči? Jesu li te hrabrile ili ograničavale? Da li su one pozitivno uticale na tebe ili su predstavljale neku vrstu negativne kontrole? Činjenica je da su one predstavljale jednu vrstu kontrole. Na osnovu nekih izjava ili teorija koje ljudi smatraju ispravnim i dobrim, roditelji su ti postavili cilj i primorali te da živiš svoj život u službi tog cilja, pa si naposletku izgubio svoju slobodu. Zašto si ti na kraju izgubio slobodu i potpao pod kontrolu vlastite porodice? Zato što ljudi misle da je doneti čast svojoj porodici dobra stvar koju treba uraditi. Ako ne deliš to mišljenje i ako ne nastojiš da svojim delima doneseš čast svojoj porodici, drugi će na tebe gledati s visine, smatraće te beznadežnim slučajem i gubitnikom koji ničemu ne vredi. Da bi bio uspešan, moraš naporno da učiš, da ovladavaš sve brojnijim veštinama i da ime svoje porodice učiniš časnim. Jedino tako te ljudi ubuduće neće maltretirati. Zar nisu onda sve stvari koje činiš zapravo okovi koji te vezuju? (Jesu.) Pošto porodica od tebe zahteva da juriš za uspehom i da je učiniš časnom, i pošto ona to čini za tvoje dobro, kako bi ti živeo dobro i kako bi se porodica ponosila tobom, sasvim je prirodno što ti stremiš upravo ka takvom načinu života. U stvarnosti, međutim, sve te stvari ti samo stvaraju probleme i predstavljaju neku vrstu okova. Kad ljudi ne razumeju istinu, oni na te stvari gledaju kao na nešto pozitivno, kao na istinu, kao na pravi put, te ih stoga uzimaju zdravo za gotovo, poštuju ih, pokoravaju im se i u potpunosti se pridržavaju tih roditeljskih reči i zahteva. Ako živiš u skladu s tim rečima, ako naporno radiš i ako im posvećuješ svoju mladost i čitav svoj život, te se tako na kraju probiješ do vrha, stekneš dobar život i svoju porodicu učiniš ponosnom, možda si u očima drugih ljudi briljantan, ali zato u sebi osećaš sve veću prazninu. Ne znaš koja je svrha života, kakvo ti odredište budućnost sprema, ni kojim životnim putem ljudi treba da idu. Ništa nisi razumeo, niti si išta stekao u vezi sa odgovorima na sve one životne tajne za kojima čezneš, koje želiš da spoznaš i koje želiš da razumeš. Zar to onda ne znači da su te praktično uništile dobre namere tvojih roditelja? Zar tvoja mladost i čitav tvoj život nisu uništeni zahtevima tvojih roditelja, koji su, kako oni kažu, ’za tvoje dobro’? (Jesu.) Da li su, dakle, tvoji roditelji u pravu kad od tebe nešto zahtevaju ’za tvoje dobro’? Možda tvoji roditelji iskreno misle da postupaju zarad tvojih interesa, ali spadaju li oni u ljude koji razumeju istinu? Da li oni poseduju istinu? (Ne.) Mnogi ljudi se tokom čitavog života uporno drže roditeljskih reči: ’Moraš da nas učiniš ponosnim; moraš da doneseš čast porodici’ – reči koje ih nadahnjuju i koje čitavog života utiču na njih. Kad roditelji kažu: ’To je za tvoje dobro’, to za tu osobu postaje životni impuls, te reči joj pokazuju smer i cilj kojem treba da teži. Kao rezultat toga, život te osobe, ma koliko bio glamurozan, dostojanstven i uspešan, zapravo je uništen. Zar nije tako? (Jeste.) Da li to onda znači da ljudi koji ne žive u skladu sa zahtevima svoje porodice nisu uništeni? Ne; oni takođe imaju svoj vlastiti cilj. Koji je to cilj? Cilj je i dalje isti, oni žele ’da žive dobro i da svoju porodicu učine ponosnom’, ne zato što su im roditelji tako rekli, već zato što su taj cilj prihvatili od nekog drugog. Oni i dalje žive u skladu s tim rečima, porodica se ponosi njima, probijaju se do vrha i postaju časne i uvažene osobe. Cilj im je ostao nepromenjen; oni i dalje žive tako što čitav svoj život posvećuju nastojanju da postignu te stvari. Prema tome, kad ljudi ne razumeju istinu i kad prihvate mnoge takozvane ispravne doktrine, ispravne izjave i ispravna gledišta koja preovlađuju u društvu, oni te ispravne stvari pretvaraju u smer, temelj i motiv svih svojih životnih napora. Oni se, na kraju, beskompromisno i bez rezerve posvećuju ostvarenju tih ciljeva, bore se za njih dok ne umru, a čak ni u samrtnom času nisu spremni da pogledaju istini u oči. Kako bednim životom ljudi žive! Međutim, kad jednom shvatiš istinu, zar onda postepeno ne ostavljaš iza sebe sve te takozvane ispravne stvari, ispravna učenja i ispravne izjave, kao i sve ono što tvoji roditelji od tebe očekuju? Kad jednom ostaviš iza sebe sve te takozvane ispravne stvari i kad merila po kojima odmeravaš stvari nisu više zasnovana na izjavama tradicionalne kulture, zar onda ne prestaješ da budeš vezan tim izjavama? A kad više nisi vezan tim stvarima, zar ti onda ne živiš slobodno? Možda tada nisi potpuno slobodan, ali su svi ti okovi barem donekle popustili(„Reč”, 3. tom, „Govori Hrista poslednjih dana”, „Šta je istina-stvarnost?”). Čitanje Božjih reči me je zaista dirnulo. Još od malena, majka mi je uvek govorila da marljivo učim, da napredujem, i osvetlam obraz porodici. Da bih donela čast porodici i poštovanje drugih osmislila sam sopstvenu mantru: „Ne obaziri se na svet i zabij glavu u knjigu.” Učenje je tako postalo moj skoro jedini cilj. Toliko godina bila sam kao mašina za učenje koja neprestano radi. Nisam imala pravo izbora niti osećaj da se suprotstavim. Iako su me hvalili roditelji i svi oko mene, oduvek sam imala osećaj praznine. Često bih se zapitala: „Zašto živim ovako? Ima li ovakav život smisla?” Ali nisam našla odgovor i često sam bila potištena i patila sam. Čitanje Božjih reči me je navelo da shvatim da je to sve zlo koje mi je učinio Sotona. Sotona je upotrebio otrov poput „Ljubav prema roditeljima vrednija je od svih vrlina”, „Izdigni se iznad drugih i donesi čast svojim precima” kako bi sputavao i kontrolisao čovečanstvo. Bile su kao jaram koji mi je Sotona stavio oko glave. Ako ne bih težila tim stvarima, porodica i društvo bi me prezreli i smatrali me neambicioznom i beskorisnom. Pod uticajem takve sredine, pasivno sam išla putem težnje za bogatstvom i slavom. Težeći dobrim ocenama i diplomama, mnogi studenti su postajali potišteni zbog akademskog pritiska. Neki su se čak i ubili i životi su im uništeni. Ali svaki put kad sam htela da napustim školu da bih obavljala dužnost, osetila bih se sputanom i kontrolisanom tim otrovima. Smatrala sam da su moji roditelji puno uložili u mene i ako bih napustila školu, to bi značilo da sam ih izneverila i nisam im donela čast. Konačno sam uvidela da su ti otrovi Sotonini načini da nas navede na pogrešan put i iskvari. Oni izopačuju naš pravac i životne ciljeve, navode nas da napustimo veru, da ne obavljamo dužnost stvorenog bića i čine da se polako odvojimo od Boga i izdamo Ga. Da nije bilo otkrivenja Božjih reči, nikad ne bih uvidela štetni uticaj ovih sotonskih otrova. Nastavila bih tim putem bez povratka i na kraju bih izgubila Božje spasenje i bila bih uništena zajedno sa Sotonom. Kad sam to shvatila, ispunila me je zahvalnost prema Bogu. Bog me je zaštitio i sačuvao.

Kasnije sam pročitala još Božjih reči. „Budući da odanost prema roditeljima ne predstavlja istinu, već samo neku vrstu ljudske odgovornosti i obaveze, šta treba da učiniš ako tvoja obaveza dođe u sukob sa tvojom dužnošću? (Treba da dam prvenstvo svojoj dužnosti.) Obaveza ne predstavlja nužno nečiju dužnost. Opredeliti se za obavljanje vlastite dužnosti znači sprovesti istinu u delo, što se ne može reći za ispunjenje obaveze. Ako uslovi to dozvoljavaju, ti možeš da ispuniš tu svoju odgovornost i obavezu, ali šta ako tvoje trenutno okruženje to ne dopušta? Treba da kažeš: ’Moram da obavljam svoju dužnost, jer jedino na taj način primenjujem istinu. Ako sam odan porodici, to znači da živim po svojoj savesti, ali to ujedno znači da ne primenjujem istinu.’ Tvoja dužnost, dakle, treba da ti bude na prvom mestu i treba da je podržavaš. Ako trenutno ne obavljaš nijednu dužnost, ako ne radiš daleko od kuće i ako živiš blizu svojih roditelja, nađi način da se brineš o njima. Potrudi se najbolje što možeš da umanjiš njihove patnje i pomogneš im da žive bolje. To će, međutim, takođe zavisiti od toga kojoj vrsti ljudi tvoji roditelji pripadaju. Šta treba da radiš ako su ti roditelji loši ljudi, ako stalno ometaju tvoju veru u Boga i ako te stalno odvlače od verovanja u Boga i obavljanja dužnosti? Koju istinu treba da primeniš? (Odbacivanje.) U tom slučaju treba da ih odbaciš. Ti si svoju obavezu ispunio. Pošto tvoji roditelji ne veruju u Boga, ti nemaš nikakvu obavezu da im, kao njihovo dete, ukazuješ poštovanje. Ako veruju u Boga, oni su tvoji roditelji, tvoja porodica. Ako ne veruju, to znači da su vam se putevi razišli: oni veruju u Sotonu, klanjaju se kralju đavola i kreću se Sotoninim putem; to su ljudi koji idu drugačijim putem od onih koji veruju u Boga. Više ne pripadate istoj porodici. Ljude koji veruju u Boga oni smatraju svojim protivnicima i neprijateljima, tako da više nemaš obavezu da se staraš o njima i moraš se u potpunosti odvojiti od njih. Šta je istina: biti odan vlastitoj porodici ili obavljati svoju dužnost? Naravno, istina je obavljanje vlastite dužnosti. Obavljanje dužnosti u Božjoj kući ne treba shvatiti kao ispunjenje nekakve obaveze, niti kao nešto što čovek naprosto treba da radi. To treba shvatiti kao obavljanje dužnosti stvorenog bića. U tome je Božji nalog; to je tvoja obaveza i tvoja odgovornost. To je istinska odgovornost, koja ti nalaže da ispuniš svoju odgovornost i obavezu prema Stvoritelju. To je Stvoriteljev zahtev prema ljudima i to je važno životno pitanje. S druge strane, pokazivanje poštovanja prema roditeljima je samo tvoja odgovornost i obaveza kao sina ili ćerke. To nipošto nije nalog od Boga, a još manje je u skladu s Božjim zahtevom. Prema tome, između pokazivanja poštovanja prema roditeljima i obavljanja dužnosti, nesumnjivo je da jedino obavljanje dužnosti predstavlja primenjivanje istine. Obavljanje dužnosti stvorenog bića je istina, i to je dužnost na koju je čovek obavezan. Pokazivanje poštovanja prema roditeljima tiče se samo čovekove odanosti prema drugim ljudima. Ono ne znači da čovek obavlja svoju dužnost, niti znači da primenjuje istinu(„Reč”, 3. tom, „Govori Hrista poslednjih dana”, „Šta je istina-stvarnost?”). Božje reči pokazuju načela ophođenja prema roditeljima: Ako te roditelji podržavaju u veri i dužnosti, možeš da im doneseš svaku moguću čast, a da ne zaostaješ u dužnosti. Ali ako ti se roditelji protive Bogu i sprečavaju te u veri i dužnosti, ne treba da dopustiš da te sputavaju i svoju dužnost i udovoljavanje Bogu treba da staviš na prvo mesto. Moji roditelji su težili za novcem i reputacijom prateći Sotonu. U suštini su bili đavoli i pripadali su Sotoni. Ja u svojoj veri želim da težim istini i obavljam dužnost. Naši putevi su potpuno suprotni. Ako bih slušala roditelje i ne bih obavljala dužnost, sledila bih Sotonu i opirala se Bogu. Shvativši to, osetila sam se oslobođeno i znala sam kako da se ophodim prema porodici u skladu sa načelima.

Nakon toga, nastavila sam da obavljam dužnost u crkvi i na moje iznenađenje, porodica je otišla u školu da sredi umesto mene da napustim školu. Vidim da sve više ljudi prihvata trenutno Božje delo. Imam sreće što sam među onima koji šire Njegovo jevanđelje i što mogu da uložim napor u širenje Božjeg jevanđelja carstva. Baš mi je drago zbog toga. Sada obavljam dužnost sa braćom i sestrama i razgovaram o istini i sprovodim je u delo. Iako vrlo malo istine razumem, osećam da se moja iskvarena narav polako menja, da sve više proživljavam ljudsko obličje i da mogu da razgovaram o istini i svedočim Božjem delu. To su stvari koje nikad ne bih naučila ma koliko godina učila u školi. Iskreno osećam da sam obavljanjem dužnosti i davanjem za Boga napravila najbolji izbor.

Prethodno: 56. Reč pobeđuje sve laži

Sledeće: 60. Da li dobar prijatelj prećutkuje stvari?

Bog može naše patnje da pretvori u blagoslove. Ako verujete u to, da li biste želeli da se pridružite našoj grupi da naučite Božje reči i tako primite Njegove blagoslove?

Podešavanja

  • Tekst
  • Teme

Jednobojno

Teme

Fontovi

Veličina fonta

Prored

Prored

Širina stranice

Sadržaj

Traži

  • Pretražite ovaj tekst
  • Pretražite ovu knjigu

Povežite se sa nama preko Mesindžera