56. Istrajnost u obavljanju dužnosti usred nevolja

Ujutru, 21. marta 2023. godine sam primila pismo od jedne sestre u kojem je pisalo da je nakon njihovog okupljanja, starešina po imenu Džao Đun uhapšen dok je napolju obavljao neke stvari, pa je tražila je od nas da se brzo pobrinemo za posledice. Kada sam čula ovu vest, preplavio me je osećaj strepnje i srce mi je lupalo: „Džao Đun radi u našoj crkvi više od godinu dana i bio je u mnogim kućama domaćina, pa treba da se premeste oni koji su izvršavali svoje dužnosti u tim kućama, kao i knjige Božjih reči koje se tu nalaze. Gde da ih premestimo u ovom trenutku? Ako policija sazna da je Džao Đun bio glavni starešina odgovoran za rad ovde, verovatno će staviti ovaj kraj pod prismotru kako bi pohvatali ljude. Pre samo nekoliko dana, Džao Đun je bio u kući domaćina u kojoj sam živela.” Osećala sam da sam u velikoj opasnosti i da bih svakog trenutka mogla biti uhapšena. Stalno sam prizivala Boga u svom srcu, moleći Ga da zaštiti moje srce. Posle molitve sam se osećala malo smirnije. Setila sam se ovih Božjih reči: „Vera je kao most od jednog debla: oni koji se grozničavo bore za život teško će ga preći, ali oni koji su spremni da se žrtvuju mogu da pređu na drugu stranu, sigurnog koraka i bez straha. Ako čovek gaji bojažljive i plašljive misli, to je zato što ga je Sotona prevario, u strahu da ćemo preći most vere da bismo ušli u Boga(„Reč”, 1. tom, „Božja pojava i delo”, 6. poglavlje, „Hristove izjave na početku”). Božje reči su mi pomogle da shvatim da je ova situacija za mene test. Ako bih bila kukavica i ne bih ispunila svoje odgovornosti, a to dovelo do toga da knjige Božjih reči padnu u ruke policije, zar to ne bi bilo zanemarivanje moje dužnosti? Morala sam da štitim interese crkve i da iskusim Božje delo sa verom. Shvativši ovo, dobila sam samopouzdanje i požurila sam da razgovaram o tome sa braćom i sestrama sa kojima sam sarađivala, a zatim smo se razdvojili da premestimo knjige Božjih reči, kao i ljude koji izvršavaju svoje dužnosti.

Čim smo završili preseljenje, dobili smo pismo od viših starešina, u kojem navode da je i sestra Liju Vei, koja je sarađivala sa mnom, takođe uhapšena. Suočena sa ovim neprekidnim hapšenjima, odjednom sam osetila slabost i malaksalost, misleći: „Kako je i Liju Vei mogla da bude uhapšena? Sa njom sarađujem na našim dužnostima više od godinu dana. Da li to znači da i mene prati policija? Ako me posmatraju, mogla bih da budem uhapšena u bilo kom trenutku i bilo gde! Ako me policija uhvati, tućiće me do ivice smrti. Šta ako me zaista nasmrt prebiju ili osakate?” Takođe sam razmišljala o tome kako je Liju Vei znala kućne adrese mnoge braće i sestara koji izvršavaju svoje dužnosti, pa sam morala brzo da premestim braću i sestre i knjige Božjih reči koje su bile u opasnosti. Razmišljajući o svemu ovome, osetla sam veliku strepnju, pa sam brzo kleknula da se pomolim Bogu: „Bože! Zbog vesti o hapšenju Liju Vei osećam strepnju i strah. Ne znam šta da radim u ovom trenutku. Bože! Moj rast je suviše mali i ne znam kako da prebrodim ovu situaciju. Molim Te, prosveti me i vodi me i daj mi veru.” Posle molitve, setila sam se ovih reči Božjih: „Treba da znate da sve stvari u vašem okruženju postoje jer sam ih Ja odobrio i uredio. Neka ti to bude jasno i udovoljavaj Mom srcu u okruženju koje sam ti pružio. Ne boj se ovog ili onog, Svemogući Bog nad vojskama sigurno će biti sa tobom; On stoji iza vas i On je vaš štit(„Reč”, 1. tom, „Božja pojava i delo”, 26. poglavlje, „Hristove izjave na početku”). Božje reči su mi dale veru i hrabrost. Bog mi je bio oslonac. Sve dok se oslanjam na Boga i gledam u Njega, Bog će biti sa mnom. Sada kada je Liju Vei uhapšena, morala sam da pronađem način da premestim knjige Božjih reči i one koji izvršavaju svoje dužnosti – to je bila moja dužnost i odgovornost. Imajući ovo na umu, nisam više osećala toliku strepnju. Te večeri, nešto posle 10 časova, jedan brat i ja smo podelili ove zadatke između sebe.

Ubrzo nakon toga, dobili smo još jedno pismo od viših starešina u kojem su naveli da je Džao Đun priznao sve dužnosti koje je izvršavao, ali da se u tom trenutku još nije znalo da li je još nešto izdao, pa su nas upozorili da budemo oprezni. Pomislila sam: „Ako Džao Đun otkrije da sam starešina, da li će me policija ikada ostaviti na miru? Ako budem uhapšena, da li ću moći da izdržim mučenje tih demona iz KPK? Šta ako budem pretučena na smrt?” Što sam više razmišljala o tome, to sam više bila uplašena i zaista sam želela da što pre napustim to opasno mesto. Ali onda sam pomislila na to kako su braća i sestre sa kojima sam sarađivala uhapšeni i da treba rešavati posledice. Ako ne bih ispunila svoje obaveze u ovom kritičnom trenutku, zar ne bih bila kao kornjača koja se povlači u svoj oklop? Kad bih se sakrila pred opasnošću, ne obazirući se na bezbednost knjiga Božjih reči i braće i sestara, to bi bilo potpuno neodgovorno i ozbiljna izdaja Boga! Međutim, plašila sam se da ću biti uhapšena ako ne odem. Pomolila sam se Bogu: „Bože, želim da odustanem od svoje dužnosti i da napustim ovo mesto, ali znam da to nije u skladu sa Tvojim namerama. Bože, molim te, daj mi vere i snage da ostanem postojana u ovoj situaciji”.

Kasnije sam pročitala jedan odlomak Božjih reči: „Bez obzira na to koliko je Sotona ’moćan’, koliko god on bio drzak i ambiciozan, koliko god da je velika njegova sposobnost da nanosi štetu, koliko god da su opsežne tehnike kojima on kvari i mami čoveka, koliko god da su mudri trikovi i spletke kojima on zastrašuje čoveka, koliko god da je promenljiv oblik u kome on postoji, on nikada nije mogao da stvori nijedno živo biće, nikada nije mogao da uspostavi zakone ili pravila za postojanje svih stvari i nikada nije mogao da vlada i upravlja nijednom stvari, živom ili neživom. Unutar svemira i nebeskog svoda, ne postoji nijedna osoba niti predmet koji su od njega rođeni, niti oni koji postoje zahvaljujući njemu; ne postoji nijedna osoba niti predmet kojima on vlada, niti kojima upravlja. Naprotiv, on ne samo da mora da živi pod vrhovnom vlašću Božjom, već, povrh toga, mora da bude pokoran svim Božjim naredbama i zapovestima. Bez Božje dozvole, Sotoni je teško da dodirne čak i kap vode ili zrno peska na zemlji; bez Božje dozvole, Sotona nema slobodu čak ni da pomera mrave po zemlji, a kamoli ljudski rod koga je stvorio Bog. U očima Božjim, Sotona je niži od ljiljana na planini, od ptica koje lete u vazduhu, od riba u moru i od crva na zemlji. Njegova uloga među svim stvarima jeste da služi svim stvarima, da služi ljudskom rodu, te da služi Božjem delu i Njegovom planu upravljanja. Koliko god da je zlonamerna njegova priroda i koliko god da je zla njegova suština, jedino što on može jeste da se poslušno pridržava svoje funkcije: da bude u službi Boga i da predstavlja protivtežu Bogu. Takvi su suština i položaj Sotone. Njegova suština nije povezana sa životom, nije povezana sa silom, nije povezana sa autoritetom; on je samo igračka u Božjim rukama, samo mašina u službi Boga!(„Reč”, 2. tom, „O spoznaji Boga”, „Sȃm Bog, jedinstveni I”). Razmišljajući o Božjim rečima, stekla sam veru i snagu i shvatila sam da su sve stvari i događaji u Božjim rukama. Bez obzira na to koliko je divlja i rđava velika crvena aždaja, ona je samo pion u Božjoj ruci i oruđe koje služi Bogu kako bi usavršio Njegov izabrani narod. Bez Božjeg dopuštenja, Sotona nam ne može ništa, ma koliko bio divlji. Setila sam se noći u decembru 2012. godine, kada je usred okupljanja upalo sedam-osam policajaca. Iskoristila sam priliku da istrčim napolje kad nisu obraćali pažnju. Ali kada sam stigla do kapije zajednice, blokirala su me dva policajca koji su stajali na straži, pa sam se okrenula i otrčala. Policija je mobilisala tim da pretraži svako domaćinstvo u zajednici kako bi me uhvatila. Upravo kad su hteli da pretraže drugi sprat gde sam se krila, sakrila sam se u ugao pored stepenica, a kada je policija došla da ga pretraži sa strane, pobegla sam kroz glavni ulaz zajednice. Na moje iznenađenje, ona dva čuvara me nisu ni prepoznala i za dlaku sam izbegla katastrofu. Ovoga puta, nakon hapšenja Džao Đun i Liju Vei, naša lokacija je opet delovala veoma opasno shodno našim zamislima, a ja sam se tokom tog perioda stalno bavila posledicama i rizikovala da budem praćena i uhapšena u svakom trenutku. Ali bez Božjeg dopuštenja, policija me nije mogla uhapsiti bez obzira na to koliko su bili divlji. Iz ovih činjenica sam videla Božju svemoć i suverenost i da je sve u Božjim rukama. Ako to Bog ne dozvoli, policija neće moći da me uhvati koliko god to želela, a ako Bog dozvoli da me uhapse, onda neću moći da pobegnem gde god da se sakrijem. Shvativši ovo, stekla sam veru i snagu i nastavila sam sa radom na rešavanju posledica.

Ujutru 16. maja, saznala sam da je još jedna sestra saradnica, Sin Ji, takođe uhapšena i osetila sam težinu u srcu. Više starešine su poslale pismo u kojem nas pozivaju da brzo obavestimo braću i sestre u kući domaćina u kojoj je živela Sin Ji da se presele. Pomislila sam: „Ako odem da ih obavestim a policija tamo čeka u zasedi, zar ne bih upala u zamku? Šta ako policija zna da sam starešina? Još više bi me mučili. Čak i ako me ne ubiju, sigurno će me osakati! A šta ako umrem? Da li bih tada još uvek mogla da budem spasena?” Što sam više razmišljala o tome, sve sam se više plašila. Osećala sam da sam u velikoj opasnosti. Prišla sam prozoru i duboko uzdahnula, pitajući se: „Da li da idem ili ne? Ako ne odem, druga braća i sestre neće moći da nađu kuću domaćina Sin Ji. Hoću li samo gledati kako tamo hapse braću i sestre?” Dugo sam razmišljala o tome, osećajući bol i ne znajući šta da radim. Kleknula sam i pomolila se Bogu: „Bože, moja vera je suviše mala. Živim u strahu i kukavičluku i ne želim da izađem da obavestim braću i sestre. Tako sam sebična! Bože, voljna sam da se oslonim i uzdam u Tebe. Molim Te, daj mi veru i snagu da sa verom prebrodim ovu situaciju i molim Te da me vodiš kako bih razumela svoju iskvarenost”.

Posle molitve sam pročitala ove reči Božje: „Antihristi su izuzetno sebični i ogavni. Ne poseduju istinsku veru u Boga, a još manje odanost Bogu. Kada se suoče s nekim problemom, štite i čuvaju samo sebe. Ništa im nije važnije od njihove lične bezbednosti. Pod uslovom da mogu da žive i da ih ne hapse, nije ih briga koliko je štete naneto radu crkve. Ti ljudi su izuzetno sebični, uopšte ne razmišljaju o braći i sestrama niti o radu crkve, već samo razmišljaju o svojoj ličnoj bezbednosti. Oni su antihristi. Stoga, kada takve stvari zadese ljude koji su odani Bogu i koji imaju istinsku veru u Boga, kako će se oni s tim nositi? U čemu se njihovi postupci razlikuju od onog što čine antihristi? (Kada takve stvari zadese ljude koji su odani Bogu, oni će iznaći način da sačuvaju interese Božje kuće, da priloge Bogu zaštite od gubitaka i uradiće sve što je potrebno, u interesu starešina i delatnika, i braće i sestara, da gubici budu svedeni na najmanju meru. Sa druge strane, antihristi će se pobrinuti da prvo sebe zaštite. Nije ih briga za rad crkve niti za bezbednost Božjeg izabranog naroda, pa kad se crkva suoči sa hapšenjima, to dovodi do štete crkvenom radu.) Antihristi napuštaju crkveni posao i priloge Bogu i ne organizuju da se ljudi pozabave posledicama nakon hapšenja. A to je isto kao da su dozvolili velikoj crvenoj aždaji da se domogne priloga Bogu i Njegovog izabranog naroda. Zar to nije prikrivena izdaja priloga Bogu i Njegovog izabranog naroda? Kada su onima koji su odani Bogu poznate opasnosti nekog okruženja, oni se svejedno smelo hvataju u koštac sa rešavanjem posledica nakon hapšenja i nastoje da gubitke po Božju kuću svedu na najmanju moguću meru, a tek onda se sami povlače. Njihova lična bezbednost im nije na prvom mestu. Recite Mi, u ovoj rđavoj zemlji velike crvene aždaje, ko može da se pobrine da onima koji veruju u Boga i obavljaju dužnost ne preti nikakva opasnost? Koje god dužnosti da se čovek prihvati, to sa sobom nosi određeni rizik, a opet, Bog nalaže da se dužnost obavi i, dok sledi Boga, čovek mora da preuzme rizik obavljanja svoje dužnosti. Treba ispoljiti mudrost i preduzeti mere za sopstvenu bezbednost, s tim da lična bezbednost čoveku ne sme da bude prioritet. Čovek mora da uvaži Božje namere, time što će na prvo mesto postaviti delo Božje kuće, baš kao i širenje jevanđelja. Najvažnije je ispuniti ono što je Bog naložio čoveku i to predstavlja prioritet. Antihristima je na prvom mestu njihova lična bezbednost, smatraju da ih se ništa drugo ne tiče. Kome god da se nešto dogodi, njima nije stalo do toga. Lagodno se osećaju sve dok se njima, antihristima, ne dogodi ništa loše. Ne znaju za odanost, što je određeno priroda-suštinom antihrista(„Reč”, 4. tom, „Razotkrivanje antihristȃ”, „Deveta stavka (2. deo)”). Bog otkriva da su antihristi posebno sebični i ogavni. Kada se nešto desi, oni vode računa samo o sopstvenoj bezbednosti i daju prioritet sopstvenim interesima, ne obazirući se na živote braće i sestara niti na interese Božje kuće. Oni nemaju nimalo odanosti Bogu. Nisam li se ponašala kao antihrist? Kada sam se suočila sa opasnošću, prvo sam uzela u obzir svoju bezbednost. Kada je Sin Ji uhvaćena, znala sam da treba da odem i da obavestim braću i sestre koji žive sa njom da se presele, jer bi u suprotnom policija mogla da ih uhapsi. Ali sam se plašila da ću biti uhapšena, osakaćena ili pretučena na smrt, pa nisam htela da idem kako bih spasila sopstveni život. Kada se nešto desi, mislila sam samo na sebe, ne obazirući se na bezbednost svoje braće i sestara. Bila sam zaista sebična i ogavna i nedostajalo mi je ljudskosti! Kada se osoba koja zaista ima ljudskosti i koja je odana Bogu suoči sa opasnošću, ona može ostaviti svoje interese po strani kako bi zaštitila rad crkve. Ali kada sam se ja suočila sa opasnošću, povukla sam se kao kornjača u oklop, pokušavajući da prolongiram svoje bedno postojanje. Nisam uopšte obraćala pažnju na interese Božje kuće niti na bezbednost braće i sestara. Po čemu sam se razlikovala od sramnog Jude? Razmišljala sam o tome kako su sveci kroz istoriju žrtvovali svoju mladost i živote kako bi propovedali jevanđelje. Dali su divno svedočanstvo za Boga usred progona i nevolja. Prihvatila sam Božje delo poslednjih dana i uživala sam u istinama koje je On izrazio. Bog nam je dao više od onoga što su imali apostoli i proroci iz prošlosti. Sa dolaskom progona i nevolja, starešine i braća i sestre sa kojima sam sarađivala su hapšeni jedan za drugim, dok je Bog mene zaštitio kako ne bih bila uhvaćena. Da sam imala imalo savesti, ustala bih da zaštitim interese crkve, kao i bezbednost braće i sestara. Ali ja sam vodila računa samo o sopstvenim interesima i uopšte nisam uzimala u obzir Božje namere. Bila sam manje odana nego što je pas čuvar svom vlasniku. Zaista sam bila nedostojna da se nazivam čovekom! Shvativši to, mrzela sam sebe što sam bila tako sebična i ogavna.

Kasnije sam ponovo razmišljala, pitajući se: „Zaista cenim svoj život i uvek se plašim da ću biti uhapšena ili mučena do smrti. Kako se ovaj problem može rešiti?” Pročitala sam odlomak Božjih reči: „Kako su skončali učenici Gospoda Isusa? Među učenicima je bilo onih koji su kamenovani, koje su vukli konji, koji su razapeti naglavačke, raščerečeni uz pomoć pet konja – svakakve pogibije su ih zadesile. Koji je bio razlog njihove pogibije? Da li su zakonito pogubljeni zbog počinjenih zločina? Ne, nisu. Propagirali su Gospodovo jevanđelje, ali narodi sveta to nisu prihvatali, već su ih osuđivali, tukli i vređali, pa čak i pogubili – tako su doživeli mučeničku smrt. Nemojmo govoriti o konačnom ishodu tih mučenika, niti o Božjem određenju njihovog ponašanja, već se zapitajmo sledeće: kada su stigli do kraja, da li su načini na koje su skončali bili u skladu s ljudskim predstavama? (Ne, nisu.) Iz ugla ljudskih predstava, oni su platili tako veliku cenu da bi širili Božje delo, ali ih je na kraju Sotona ubio. To nije u skladu s ljudskim predstavama, ali jeste upravo ono što im se dogodilo. Ono što je Bog dozvolio. Kakvu istinu možemo tražiti u ovome? Da li je to što je Bog dozvolio da završe na taj način Njegovo prokletstvo i osuda, ili je to bio Njegov plan i blagoslov? Nijedno od ta dva. Šta je to onda bilo? Ljudi se sa mnogo tuge sada sećaju njihovih pogibija, ali tako je bilo. Tako su stradali oni koji su verovali u Boga; kako se to može objasniti? Kada pominjemo tu temu, vi se stavljate u njihov položaj, pa je li vam onda srce tužno i da li osećate skrivenu bol? Mislite: ’Ti ljudi su obavili svoju dužnost da šire Božje jevanđelje i treba ih smatrati dobrim ljudima, pa kako je onda mogao da ih zadesi takav kraj i takav ishod?’ Zapravo, tako su njihova tela ginula i umirala; to je bio njihov način odlaska iz ljudskog sveta, ali to nije značilo da im je i ishod bio isti. Bez obzira na to kakav je bio proces njihove smrti i odlaska, i kako se to dogodilo, Bog nije tako odredio konačne ishode tih života, tih stvorenih bića. To morate jasno da uvidite. Naprotiv, oni su upravo taj način iskoristili da osude ovaj svet i da svedoče o Božjim postupcima. Ta stvorena bića upotrebila su svoje najdragocenije živote – upotrebila su poslednji trenutak svog života da svedoče o Božjim postupcima, da svedoče o velikoj Božjoj sili i da objave Sotoni i svetu da su Božji postupci ispravni, da je Gospod Isus Bog, da je On Gospod i Božje ovaploćeno telo. Čak ni u svojim poslednjim trenucima nikada nisu poricali ime Gospoda Isusa. Zar to nije bio neki oblik suda nad ovim svetom? Iskoristili su svoje živote da objave svetu, da potvrde ljudskim bićima da je Gospod Isus Gospod, da je Gospod Isus Hristos, da je On ovaploćeno telo Božje, da delo iskupljenja celog čovečanstva koje je On obavio omogućava ovom čovečanstvu da nastavi da živi – ta činjenica je zauvek nepromenljiva. Do kojih granica su oni koji su ubijeni kao mučenici zbog širenja jevanđelja Gospoda Isusa obavljali svoju dužnost? Da li je to bilo do krajnjih granica? Kako su se te krajnje granice ispoljile? (Ponudili su svoje živote.) Tako je, platili su cenu svojim životom. Porodica, bogatstvo i materijalne stvari u ovom životu su spoljašnje stvari; jedino je život povezan sa sopstvom. Za svakog živog čoveka život je najvredniji čuvanja, ono što mu je najdragocenije, a ispostavilo se upravo da su ti ljudi bili u stanju da ponude tu svoju najveću dragocenost – život – kao potvrdu i svedočanstvo o Božjoj ljubavi prema ljudskom rodu. Do poslednjeg dana nisu porekli Božje ime, niti su se odrekli Božjeg dela i iskoristili su svoje poslednje trenutke da posvedoče o postojanju te činjenice – zar to nije najviši oblik svedočenja? To je najbolji način da čovek obavi svoju dužnost; to je ono što znači ispuniti svoju odgovornost. Kada im je Sotona pretio i terorisao ih i kada ih je na kraju čak naterao da sopstvenim životom plate cenu, oni se nisu odrekli svoje odgovornosti. To znači ispuniti svoju dužnost do krajnjih granica. Šta pod tim podrazumevam? Da li podrazumevam da treba da koristite isti metod da svedočite o Bogu i da propagirate Njegovo jevanđelje? Nije nužno da to učiniš, ali moraš da shvatiš da je to tvoja odgovornost, da ako si potreban Bogu, treba to da prihvatiš kao nešto na šta te čast obavezuje da uradiš(„Reč”, 3. tom, „Govori Hrista poslednjih dana”, „Širenje jevanđelja je dužnost na koju su svi vernici čašću obavezani”). Nakon što sam pročitala Božje reči, shvatila sam. Kada bih zaista mogla da uvidim vrednost života i smrti i da razumem smisao života, mogla bih da izbegnem svoju sputanost smrću kada se suočim sa progonom i nevoljom i da se držim svoje dužnosti i budem spremna da žrtvujem svoj život kako bih bila postojana u svom svedočenju. Pomislila sam na svece koji su kroz vekove žrtvovali svoje živote i prolivali svoju krv kako bi propovedali jevanđelje Gospoda Isusa. Bezbroj njih je stradalo za Boga. Neki su kamenovani na smrt, a neke su konji vukli do smrti. Dali su snažno i gromoglasno svedočanstvo o Bogu po cenu svog života. Njihova smrt je bila smislena jer su pretrpeli progon zbog pravednosti i zadobili Božje odobravanje. Iako su njihova tela umrla, njihove duše nisu stradale. Neki ljudi, nakon što ih uhvate, izdaju Boga i prodaju svoju braću i sestre iz straha od mučenja, pa postanu sramne Jude. Oni ozbiljno vređaju Božju narav i gube Božje spasenje. Čak i da njihova tela ostanu živa, oni su kao leševi koji hodaju i na kraju silaze u pakao da budu kažnjeni, a tamo će večno patiti! Kao što reče Gospod Isus: „Jer, ko hoće da spase svoj život, izgubiće ga, a ko izgubi svoj život radi mene, naći će ga(Matej 16:25). U tom momentu sam konačno shvatila značenje ovog stiha Božjih reči. Ranije nisam mogla jasno da sagledam pitanje smrti. Plašila sam se da će me policija uhvatiti i ubiti, misleći da ako umrem, neću biti spasena. Sada sam shvatila da smrt tela nije prava smrt i da, iako telo može da umre, duša je sa Bogom. Bog odobrava i pamti osobu koja, suočena sa progonom, može da umre za pravednost. Sada kada su braća i sestre bili u opasnosti, u tom kritičnom trenutku, više nisam mogla da uzimam u obzir svoju bezbednost. Morala sam brzo da smislim način da obavestim braću i sestre da se presele. Čak i kad bi me policija uhvatila i mučila do smrti, takva smrt bi imala smisla. Shvativši ovo, osećala sam se smireno i opušteno. Te noći sam otišala u kuću domaćina u kojoj je živela Sin Ji, a usput sam se stalno molila Bogu. Kada sam prošla ispod nadzorne kamere visoke rezolucije, opet sam se malo uplašila, pa sam krenula zaobilaznim putem kroz zabačenu uličicu. Kada sam stigla do prizemlja zgrade, počela sam opet da strepim i veoma sam se brinula da je tu možda policija i da vreba i posmatra. Stalno sam prizivala Boga u svom srcu. Pomislila sam na ove reči Božje: „Od svega što se dešava u vaseljeni, ne postoji ništa u čemu Ja nemam poslednju reč. Postoji li nešto što nije u Mojim rukama?(„Reč”, 1. tom, „Božja pojava i delo”, 1. poglavlje, „Božje reči celoj vaseljeni”). Božje reči su mi dale veru i nisam više bila tako uplašena. Na kraju su sva braća i sestre uspešno preseljeni i moje zabrinuto srce se konačno smirilo.

Kasnije sam pročitala jedan odlomak Božjih reči koji mi je pomogao da razumem značaj Božjeg korišćenja velike crvene aždaje u Njegovoj službi. Bog kaže: „Oni koji uistinu slede Boga sposobni su da izdrže proveru svog dela, dok oni koji Boga ne slede istinski nisu u stanju da izdrže nijednu od Božjih kušnji. Pre ili kasnije, oni će biti proterani, dok će pobednici ostati u carstvu. Da li čovek istinski traži ili ne traži Boga određuje se proverom njegovog dela, odnosno, Božjim kušnjama, i to nema nikakve veze s odlukom samog čoveka. Bog nijednu osobu ne odbacuje olako; sve što On čini može potpuno da ubedi čoveka. On ne čini ništa što je čoveku nevidljivo, niti obavlja ikakvo delo koje čoveka ne može da ubedi. Da li je čovekova vera iskrena ili nije, dokazuje se činjenicama i o tome ne može čovek da odlučuje. Nema nikakve sumnje u to da se ’pšenica ne može pretvoriti u kukolj, a od kukolja ne može nastati pšenica’. Svi koji Boga iskreno vole na kraju će ostati u carstvu, a Bog se neće lose ophoditi ni prema kome ko Ga iskreno voli(„Reč”, 1. tom, „Božja pojava i delo”, „Božje delo i čovekova praksa”). Bog dozvoljava velikoj crvenoj aždaji da progoni i hvata hrišćane, jer koristi veliku crvenu aždaju u Njegovoj službi kako bi testirao naš rad i video da li imamo istinsku veru i odanost Njemu. Ovo je test za svakog ko veruje u Boga. Neki ljudi zbog kukavičluka nemaju hrabrosti da nastave da veruju u Boga, neki se kriju iz straha da će biti uhvaćeni i nemaju hrabrosti da izvršavaju svoje dužnosti, a neki, koji nisu u stanju da izdrže mučenje nakon što ih uhvate, izdaju Boga i postanu Jude. Ovi ljudi su kukolj i nevernici koje otkriva Božje delo i oni će na kraju biti uklonjeni. Međutim, koliko god situacija bila teška, neki su u stanju da istraju u svojim dužnostima i štite rad crkve, pa čak i ako ih uhvate i muče, radije bi otišli u zatvor nego da postanu Jude. Oni daju gromoglasno svedočanstvo o Bogu. To su ljudi koji istinski veruju u Boga i koji su odani Bogu. Kroz službu velike crvene aždaje, otkrivaju se pravi i lažni vernici, kao i žito i kukolj u crkvi. Ljudi se nesvesno kategorišu prema vrsti. Božje delo je tako mudro! U isto vreme, kroz hapšenja i progone KPK, videla sam koliko je moja vera mala. Kada se nisam nalazila u opasnoj situaciji, obično sam se molila pred Bogom govoreći da sam voljna da se odreknem sebe i da se dam za Njega i da se odužim za Njegovu ljubav. Ali kada sam se suočila sa opasnošću, mislila sam samo na sebe, a u kritičnim trenucima sam zanemarila bezbednost svoje braće i sestara i knjiga Božjih reči. Nisam li obmanjivala Boga? Da nije bilo otkrovenja ovih činjenica, kao i suda i grdnje Božjih reči, ne bih uopšte imala spoznaju o svojoj sebičnoj i ogavnoj sotonskoj naravi. I dalje bih mislila da sam u stanju da se odreknem svoje porodice i karijere i da sam odana Bogu, kao i da ću sigurno zaslužiti Njegovo odobravanje, i još uvek bih mislila da ću, kada se Božje delo završi, biti spasena i ući u carstvo nebesko. Zaista je bilo jadno to što nisam poznavala sebe!

Tokom tog perioda progona i hapšenja velike crvene aždaje, otkrivena je moja iskvarenost. Videla sam da mi nedostaje istina-stvarnosti i da je to veoma opasno. To me je takođe podstaklo da stremim ka istini i težim napretku kako bih mogla da izdržim testove kada se suočim sa još nepovoljnijim situacijama u budućnosti i da na kraju pobedim Sotonu i dam svedočanstvo o Bogu. Doživljavanje ovih situacija je bilo veoma korisno za moj život. To je za mene bilo Božje spasenje! Posle ovog iskustva, moje srce je bilo ispunjeno zahvalnošću prema Bogu. Kroz vođstvo Božjih reči sam stekla izvesno razumevanje Božjeg autoriteta i svemoći i suverenosti, što je ojačalo moju veru. Hvala Bogu!

Prethodno: 54. Rane koje se ne mogu zalečiti

Sledeće: 57. Više se ne osećam uznemireno zbog svoje bolesti

Bog može naše patnje da pretvori u blagoslove. Ako verujete u to, da li biste želeli da se pridružite našoj grupi da naučite Božje reči i tako primite Njegove blagoslove?

Podešavanja

  • Tekst
  • Teme

Jednobojno

Teme

Fontovi

Veličina fonta

Prored

Prored

Širina stranice

Sadržaj

Traži

  • Pretražite ovaj tekst
  • Pretražite ovu knjigu

Povežite se sa nama preko Mesindžera