32. Budite verni istini, a ne privrženosti
Jednoga dana u julu 2017. godine sam primio pismo od svog crkvenog starešine u kom mi je pisao da crkva čisti bezvernike i zamolio me da napišem procenu ponašanja mog brata. Bio sam iznenađen i pomalo nervozan. Da li je crkva nameravala da ukloni mog brata? Zašto bi inače tražili od mene da pišem o njegovom ponašanju? Znao sam da on u slobodno vreme ne čita Božju reč i ne prisustvuje okupljanjima, već da umesto toga uvek izlazi i zabavlja se sa prijateljima, prati svetovne trendove i ne pokazuje nikakvo interesovanje za verske stvari. Čak mi je rekao da ne budem toliko usredsređen na veru, već da više izlazim u svet, kao on. Pokušao sam da razgovaram sa njim o Božjoj reči, ali on nije hteo da sluša, čak se naljutio i rekao: „Dosta više! Nema svrhe da mi govoriš sve to! Ne zanima me!” Zatim je jednostavno otišao da spava. Braća i sestre su mnogo puta nudili da razgovaraju sa njim u zajedništvu, savetovali ga da čita Božju reč i da ide na okupljanja, ali on to nije prihvatao. Govorio je da verovanje u Boga mnogo ograničava, da uvek mora da pronalazi vreme za okupljanja, i da pristupanje crkvi nije ni bila njegova odluka – to je učinio da bi udovoljio našoj majci. Takav je oduvek bio. Sudeći po tome, stvarno je bio bezvernik, i bilo bi u skladu sa načelima da bude izbačen iz crkve. Ali mi smo oduvek bili bliski. Još od kada smo bili mali, uvek je čuvao višak hrane za mene kada bi dobio nešto dobro da jede i davao mi je polovinu novca koji bi mu ljudi dali. Jednom me je učitelj kaznio da ostanem posle škole, a moj brat se toliko uznemirio da je plakao. Većina braće i sestara u našem selu nije bila toliko bliska kao što smo mi bili. Razmišljajući o svemu tome, nisam mogao da podnesem da pišem o njegovim problemima; nisam želeo da narušim naš odnos. Ako bih bio iskren u vezi sa njegovim ponašanjem, i crkva ga na kraju ukloni, zar on ne bi onda ostao bez prilike za spasenje? Zar to ne bi bilo okrutno i bezdušno s moje strane? Šta ako bi saznao šta sam napisao o njemu pa nikad više ne bi govorio sa mnom? Odlučio sam da napišem nešto pozitivnije, da kažem da on ponekad čita Božju reč, i da, iako ne ide na okupljanja, u svom srcu ipak veruje u Boga. To bi mu ostavilo malo prostora. Kada starešina to pročita, možda će više razgovarati sa njim, i on možda ne bude uklonjen. A opet, ako ne bih bio iskren u vezi sa njegovim ponašanjem, to bi značilo da lažem i prikrivam istinu. To bi našu braću i sestre navelo na stranputicu i prekinulo crkveni posao. S jedne strane je bio crkveni posao, s druge moj brat. Nisam znao koju stranu da izaberem. Bio sam stvarno uznemiren, nisam mogao da se smirim i izvršavam svoju dužnost. Od pomisli na to da uzmem olovku u ruke i pišem o njegovom ponašanju mozak mi je zablokirao; nisam znao odakle da počnem. Što sam više razmišljao o tome, to sam se više osećao izgubljenim, pa sam se tiho pomolio: „Bože, želim da budem pravičan u proceni svog brata, ali sam sputan privrženošću, pa ne mogu to da učinim. Molim Te, vodi me da se u svom pristupu ne rukovodim privrženošću, već da sledim Tvoju reč.”
Nakon molitve, pročitao sam ovaj odlomak Božje reči: „Oni koji svoju krajnje neverničku decu i rođake na silu dovlače u crkvu, krajnje su sebični i samo se prikazuju kao ljubazni. Ti su ljudi usredsređeni samo na to da vole, bez obzira da li veruju ili ne i bez obzira da li je to Božja namera. Neki svoje žene dovode pred Boga ili pred Njega dovlače svoje roditelje i, bez obzira da li se Sveti Duh s tim slaže ili ne i da li Sveti Duh deluje u njima, oni i dalje slepo ’usvajaju nadarene ljude’ zarad Boga. Kakvu je korist uopšte moguće ostvariti pokazivanjem ljubaznosti prema ovim nevernicima? Čak i ako se oni, u kojima nema Svetog Duha, jako trude da slede Boga, oni ipak ne mogu biti spaseni, kao što bi neko mogao da pomisli. Oni koji mogu da prime spasenje zapravo se ne mogu tako lako zadobiti. Ljudi koji nisu podvrgnuti delu i kušnjama Svetog Duha i koji nisu usavršeni od strane ovaploćenog Boga, sasvim su nesposobni da budu upotpunjeni. Stoga su ti ljudi, od trenutka kad nominalno počnu da slede Boga, lišeni prisustva Svetog Duha. Imajući u vidu njihove uslove i njihovo stvarno stanje, oni jednostavno ne mogu da budu upotpunjeni. Pošto je već tako, Sveti Duh odlučuje da ne troši mnogo energije na njih i ne pruža im nikakvo prosvetljenje, niti ih na bilo koji način usmerava; On im samo dozvoljava da Ga slede i na kraju će im otkriti njihove ishode – to je dovoljno” („Reč”, 1. tom, „Božja pojava i delo”, „Bog i čovek će zajedno ući u počinak”). Pročitavši Božju reč, shvatio sam da je to što sam želeo da kažem nešto lepo o svom bratu, da ga zadržim u crkvi i dam mu priliku za spasenje, samo moja pusta želja. Božja reč nam vrlo jasno kaže da oni koji ne slede Boga istinski, već samo tobože veruju u Njega, ne mogu biti spašeni. Bog spašava samo one koji vole i prihvataju istinu. Samo takva osoba može da zadobije prisutnost i delo Svetog Duha, da shvati i stekne istinu, da preživi katastrofe i da je naposletku Bog spasi. U suštini, bezvernici imaju odbojnost prema istini. Oni nikada ne mogu da prihvate istinu, i bez obzira na to koliko dugo veruju, njihova stanovišta, pogledi na svet i vrednosti se nikada ne menjaju. Oni su isti kao nevernici. Bog ih ne priznaje i oni nikada neće zadobiti prosvećenje i vođstvo Svetog Duha. Mogu slediti do kraja, ali nikada neće promeniti svoje život-naravi – oni ne mogu biti spašeni. Razmišljao sam o ponašanju svog brata – on ne voli istinu, on ima odbojnost prema njoj. Vrednost su mu ovozemaljaska zadovoljstva, baš kao neverniku, a ne čitanje Božje reči ili odlazak na okupljanja, i sigurno nije izvršavanje sopstvene dužnosti. Često je čak govorio: „Verovati u Boga je besmisleno. Nije važno da li veruješ ili ne.” Nije slušao ničiju besedu i previše toga ga je nerviralo. Sudeći prema sveukupnom ponašanju mog brata, on je bio bezvernik, i Bog ga uopšte ne bi priznao. On nikada ne bi zadobio delo Svetog Duha niti bi postigao razumevanje istine. Bez obzira na to koliko lepo bih pisao o njemu da bih ga zadržao u crkvi, on nikada ne bi bio spašen. Pošto sam u tom trenutku već utvrdio da je bezvernik, ako bih se predao privrženosti i pokrivao ga kako bih ga zadržao u crkvi, zar ne bih očigledno kršio načela? Ako ne bih pravično i tačno napisao procenu svog brata na osnovu činjenica, već obmanuo svoju braću i sestre kako bih u crkvi zadržao nekoga ko bi trebalo da bude očišćen, zar to ne bi bilo ometanje crkvenog posla? Shvativši koliko bi posledice bile ozbiljne, znao sam da moram da pustim privrženost, da sledim načela, i da crkvi dostavim tačne informacije o svom bratu – jedino bi to bilo u skladu sa Božjim namerama. Svestan toga, napisao sam procenu svog brata i predao je starešini, smatrajući da sam konačno uradio ispravnu stvar. Na kraju ga je crkva, shodno načelima, uklonila, i ja sam bio u stanju da mirno prihvatim takav ishod. Zahvaljujući vođstvu Božje reči, nisam postupio shodno svojoj privrženosti i zaštitio svog brata, već sam ga procenio pravično i nepristrasno. Bio sam veoma zahvalan Bogu.
Zatim me je, jula 2021. godine, crkveni starešina zamolio da napišem procenu svoje majke. Razmišljao sam o tome kako u poslednje vreme nije delila jevanđelje shodno načelima, što je umalo dovelo do hapšenja nekoliko braće i sestara. Kada su joj drugi ukazali na problem, ona to nije prihvatila, već se unedogled prepirala oko toga šta se stvarno desilo. Braća i sestre se nisu usuđivali da spomenu nijedan njen problem nakon toga. Zapravo, to nije bio prvi ili drugi put da je moja majka napravila problem. Jednom je, tokom okupljanja, starešina zamolio jednu drugu sestru da pročita Božju reč umesto moje majke. Moja majka je počela da priča da je starešina maltretira i da je on lažni starešina. Neka sestra je primetila koliko je moja majka glasna i zamolila je da spusti ton i povede računa o tome gde se nalazi. Moja majka je optužila tu sestru da samo pokušava da joj nađe manu i rekla joj da sledeći put ne dolazi. Unedogled bi se prepirala oko svake sitnice i pravila probleme na okupljanjima. Počela je da ometa crkveni život. Mnogo puta su braća i sestre razgovarali sa njom u zajedništvu i orezivali je, nadajući se da će ona promisliti i pokajati se, ali ona to nije prihvatala. Čak je izvrtala činjenice, tvrdeći da je samo jednu stvar rekla pogrešno i da su ljudi od toga pravili veliki problem. Nije prihvatala istinu. Shodno načelima, neko ko se tako ponaša bi trebalo da bude izolovan radi samopromišljanja kako bi bio sprečen da prekida i utiče na okupljanja braće i sestara. Znao sam da bi za crkvu što pre trebalo tačno da pišem o njenom ponašanju, ali sam onda pomislio na to koliko mrzi da je ponižavaju i koliko ima buran temperament. Imala je običaj da bude hladna prema svakome ko ju je kritikovao. Kada bi saznala da sam pisao o njenim problemima, da li bi bila u stanju to da prihvati? Zar ne bi bilo ponižavajuće za nju kada bi saznala da sam napisao te stvari o njoj? Da li bi postala negativna i odustala od svoje vere? Što sam više razmišljao o tome, bio sam sve više uznemiren, i neprestano sam razmišljao o tome kako mi je u prošlosti pokazivala ljubav i brigu. Jednom, kada sam bio mali i imao visoku temperaturu usred noći, na svojim leđima me je odnela u susedno selo kod doktora. Temperatura mi je bila toliko visoka da je doktor bio isuviše uplašen da me primi, pa me je majka te iste noći nosila još dalje, u gradsku bolnicu. Uvek mi je pomagala oko svega u životu, misleći na svaki mali detalj. Rodila me je i odgajila, delila jevanđelje sa mnom, dovela me pred Boga i podržavala me u mojoj dužnosti. Bila je veoma dobra prema meni – ako bih je razotkrio, zar to ne bi bilo bezdušno? Zar je to ne bi povredilo? Kada bi ostali saznali da sam lično ja razotkrio njeno prekidanje crkvenog života, da li bi me kritikovali zato što sam isuviše nemilosrdan i neosetljiv prema rođenoj majci? Zar ne bi rekli da sam nezahvalan bednik od sina? Znao sam da moja majka nije neko ko prihvata istinu, ali je bila veoma brižna prema meni. Naposletku, bila je moja majka. Stoga, iako me je starešina stalno pritiskao da napišem njenu procenu, ja sam nastavio da odlažem. Bili smo porodica vernika u prošlosti. Zajedno smo pevali himne i molili se, čitali Božju reč i pričali o svojim osećanjima. To je bilo tako srećno vreme i ponekad bi ta sećanja isplivala u mojim mislima. Ali sada je moj brat bio uklonjen, a postojala je i mogućnost da moja majka bude izolovana kako bi se posvetila samopromišljanju. Bio sam očajan i nisam znao kako da se suočim sa situacijom. Nisam bio raspoložen da obavljam svoju dužnost, i nisam osećao teret toga da tragam za istinom kako bih pomogao braći i sestrama u vezi sa njihovim problemima. Na okupljanjima sam samo odrađivao posao, odsutan i nesposoban da razgovaram o bilo čemu. Otaljavao sam dane, istinski pateći. Znao sam da nisam u dobrom stanju, pa sam došao pred Boga i molio se, tražeći od Njega da me izbavi iz moje negativnosti kako ne bih bio sputavan privrženošću.
Kasnije sam pročitao Božju reč: „Koji su problemi povezani sa osećanjima? Prvi je na koji način procenjuješ članove svoje porodice i kako se odnosiš prema onom što oni rade. Izraz ’ono što oni rade’ se ovde prirodno odnosi na situacije kada oni prekidaju i ometaju crkveni rad, kada iza leđa donose sud o ljudima, kada se upuštaju u neke prakse bezvernika, i tako dalje. Jesi li u stanju da se prema tim stvarima odnosiš nepristrasno? Kada treba da napišeš ocenu nekog člana porodice, jesi li u stanju da to učiniš objektivno i nepristrasno i da svoja osećanja ostaviš po strani? To je povezano sa tvojim odnosom prema članovima porodice. Osim toga, gajiš li osećanja prema onima sa kojima se slažeš ili koji su ti prethodno pomogli? Jesi li u stanju da njihove postupke i vladanje posmatraš objektivno, nepristrasno i ispravno? Ako prekidaju i ometaju rad crkve, hoćeš li biti u stanju da ih bez odlaganja prijaviš i razotkriješ kada za to saznaš?” („Reč”, 5. tom, „Odgovornosti starešina i delatnika”, „Odgovornosti starešina i delatnika (2)”). „Recimo, na primer, da tvoji rođaci ili roditelji veruju u Boga, ali da su uklonjeni zbog zlodela, ometanja ili zato što istinu nisu uopšte prihvatili. Međutim, ti prema njima nisi pronicljiv, ne znaš zašto su uklonjeni, osećaš se vrlo uznemireno i stalno se žališ da u Božjoj kući nema ljubavi i da prema ljudima ona nije pravedna. Treba da se pomoliš Bogu i da tražiš istinu, pa zatim, na osnovu Božjih reči, proceni kakvi su ti rođaci zapravo ljudi. Ako zaista razumeš istinu, moći ćeš tačno da ih definišeš i uvidećeš da je sve što Bog radi ispravno i da je On pravedan Bog. Nakon toga nećeš imati više nikakvih pritužbi, moći ćeš da se pokoriš Božjim uređenjima i svoje rođake ili roditelje nećeš nastojati da uzmeš u odbranu. Ovde poenta nije u tome da prekineš svoj srodničke odnose, već samo da odrediš kakvi su oni ljudi i da prema njima budeš pronicljiv, kao i da znaš zašto su uklonjeni. Ako su ti u srcu ove stvari zaista jasne, a tvoji su pogledi ispravni i u skladu sa istinom, onda ćeš moći da budeš na istoj strani kao i Bog, i tvoji će pogledi po tom pitanju biti sasvim u skladu sa Božjim rečima. Ako istinu ne možeš da prihvatiš ni da ljude posmatraš prema Božjim rečima, već se posmatrajući ljude i dalje priklanjaš odnosima i perspektivama tela, u tom slučaju nećeš nikad moći da se oslobodiš tog telesnog odnosa i te ljude ćeš i dalje posmatrati kao svoj rod – bližim čak i od braće i sestara u crkvi; u tom slučaju će po ovom pitanju nastati protivrečnost između Božjih reči i tvojih pogleda na sopstvenu porodicu – čak i sukob, pa bi ti u tim okolnostima bilo nemoguće da staneš na Božju stranu i imao bi predstave i pogrešno razumevanje o Bogu. Dakle, ako ljudi žele da postignu usklađenost sa Bogom, njihovi pogledi na stvari pre svega moraju biti u skladu sa Božjim rečima; oni moraju biti u stanju da ljude i stvari posmatraju na osnovu Božjih reči, da prihvate da su Božje reči istina i da ostave po strani čovekove tradicionalne predstave. Sa kakvom god osobom ili stvari da se suočiš, moraš biti u stanju da zadržiš istu perspektivu i gledišta kao Bog, a tvoja perspektiva i gledišta moraju biti usklađeni sa istinom. Na taj način, tvoja gledišta i način na koji pristupaš ljudima neće biti neprijateljski nastrojeni prema Bogu, a ti ćeš biti sposoban da budeš pokoran Bogu i sa Bogom usklađen. Takvi ljudi više nikada ne bi mogli da se Bogu opiru; to su upravo oni ljudi kakve Bog želi da zadobije” („Reč”, 3. tom, „Govori Hrista poslednjih dana”, „Kako prepoznati Pavlovu priroda-suštinu”). Božja reč mi je pomogla da razumem da ne možemo da procenjujemo ljude i stvari sa stanovišta emocija. Moramo se pridržavati istine Božje reči kako bismo raspoznali nečiju priroda-suštinu i kakva je neko osoba. To je ispravan način da procenimo nekoga i postaramo se da nećemo postati žrtva privrženosti. Situaciju sa mojom majkom uvek sam analizirao sa stanovišta emocija, razmišljajući o tome kako me je rodila i kako me je volela i brinula se o meni. Zato mi je bilo odveć teško da uzmem olovku u ruke i napišem istinitu procenu. Ali Bog kaže da je potrebno da razaznajemo ljude na osnovu njihove priroda-suštine; sposobnost da razaznamo njihovu priroda-suštinu je jedini način da se oslobodimo privrženosti i da se prema ljudima ophodimo pravično i shodno načelima. Kakva osoba je stvarno bila moja majka? U svakodnevnom životu je bila srdačna i brižna prema drugima, ali to samo znači da je bila dobrodušna. O meni je puno brinula, ali to znači da je samo ispunjavala majčinsku obavezu. Po prirodi je, pak, bila nadmena, i nije prihvatala istinu. Počela bi da osuđuje svakoga i opire se svakome ko bi ukazao na njene probleme ili ko bi je orezao, i durila bi se zbog toga. Kada je bilo loše, čak se upuštala u sukobe sa drugima i neprestano ih je uznemiravala, što je njih sputovalo. Sudeći prema njenom ponašanju, ako bi nastavila da se okuplja sa braćom i sestrama, sigurno bi prekidala crkveni život i zaustavila život-ulazak drugih. Ako bi, shodno načelima, bila izolovana radi samopromišljanja, svi bi ponovo mogli normalno da se okupljaju, i takvo uređenje bi bilo upozorenje za nju. Ako bi istinski promislila i naučila nešto o sebi, to bi bilo korisno po njen život. Ali ako bi pružala otpor i to odbijala, ili čak napustila svoju veru, bila bi razotkrivena i uklonjena. Tada bih jasnije uvideo njenu priroda-suštinu, na prvi pogled bi bilo očigledno da li je kukolj ili žito, i ne bi bilo razloga da pokušavam da je zadržim u crkvi. U tom trenutku sam razumeo Božju nameru. Bog je namestio ovu situaciju u nadi da ću steći pronicljivost i naučiti da uvidim priroda-suštinu ljudi prema Njegovoj reči, kako bih u postupcima ostavio privrženost po strani i prema ljudima se ophodio shodno načelu.
Nakon ovoga sam pročitao još jedan odlomak Božje reči: „Ko je Sotona, ko su demoni i ko su Božji neprijatelji, ako ne otporaši koji u Boga ne veruju? Nisu li to oni koji su buntovni prema Bogu? Nisu li to oni koji tvrde da poseduju veru, ali kojima nedostaje istina? Zar to nisu oni koji samo traže da bi dobili blagoslove, ali pritom nisu u stanju da svedoče za Boga? Ti se i danas družiš s tim demonima i ophodiš se prema njima savesno i s ljubavlju, ali zar ti na taj način ne ispoljavaš dobre namere prema Sotoni? Nisi li ti u savezu s demonima? Ako su ljudi stigli dovde, a još uvek nisu u stanju da razlikuju dobro od zla, već i dalje samo slepo šire ljubav i milosrđe, bez ikakve želje da traže Božje namere ili da na bilo koji način Božje namere uzmu kao svoje, njihov će svršetak biti utoliko bedniji. Svako ko ne veruje u ovaploćenog Boga, neprijatelj je Božji. Ako možeš da svoju savest i ljubav nudiš neprijatelju, zar ti ne nedostaje osećaj za pravdu? Ako si usklađen s onima koje mrzim i sa kojima se ne slažem, i pri tom još gajiš ljubav ili lična osećanja prema njima, zar ti onda nisi buntovan? Zar se ti onda ne opireš Bogu namerno? Da li takva osoba poseduje istinu? Ako ljudi svoju savest nude neprijateljima, ljubav demonima, a svoje milosrđe Sotoni, zar oni time namerno ne ometaju Božje delo?” („Reč”, 1. tom, „Božja pojava i delo”, „Bog i čovek će zajedno ući u počinak”). Božja reč je otkrila moje pravo stanje. Znao sam da je moja majka godinama verovala u Boga, ali da nije prihvatala istinu, i kada bi drugi pokušali da joj pomognu oko njenih problema, da je orežu, nije mogla to da prihvati od Boga. Uvek je cepidlačila oko svake sitnice i prekidala crkveni život, služeći kao Sotonin sluga. Ali ja nisam hteo da ustanem i razotkrijem je, nastavio sam da prikrivam stvari i da je štitim. Mislio sam da je ne razotkriti je i ne napisati istinitu procenu savestan postupak. Zapravo sam pokazivao ljubav i savesnost prema Sotoni, uopšte ne vodeći računa o crkvenom poslu ili o tome da li će život-ulazak mojih braća i sestara pretrpeti štetu. Stajao sam na strani Sotone i govorio u Sotonino ime. Nije li to bilo ono što Bog naziva „namerno opiranje Bogu”? Moja ljubav je bila bez načela i nisam razlikovao ispravno od pogrešnog – to je bila konfuzna ljubav. Štitio sam svoju majku, omogućavajući joj da nastavi da prekida crkveni život. Imao sam udela u njenom zlu. Postupajući ovako, nisam li povređivao i sebe i druge? Bio sam zaslepljen privrženošću, ona me je paralisala. Starešina me je više puta podsticao da napišem procenu svoje majke, ali ja sam to stalno odlagao i usporavao crkveni posao. Shvativši to, moje srce je bilo ispunjeno krivicom. Nisam znao zašto nisam mogao da izbegnem da budem sputan privrženošću dok sam se suočavao sa ovom situacijom. U čemu je zapravo bio problem? Došao sam pred Boga da se pomolim i tražim, i zamolio Ga da me vodi ka razumevanju mojih problema.
Pročitao sam odlomak Božje reči, koji mi je pomogao da steknem dublji uvid u sebe. Božje reči kažu: „Prema kojem načelu Božje reči nalažu da se ljudi rukovode u ophođenju prema drugima? Voli ono što Bog voli, mrzi ono što Bog mrzi: to je načelo kojeg treba da se držite. Bog voli one koji streme ka istini i sposobni su da slede Njegovu volju; to su ljudi koje i sami treba da volimo. Oni koji nisu u stanju da slede Božju volju, koji Ga mrze i protiv Njega se bune – takve ljude Bog mrzi, a i mi sami treba da ih mrzimo. To je ono što Bog traži od čoveka. (…) Ako je osoba neko ko poriče Boga i suprotstavlja Mu se, neko koga je Bog prokleo, ali taj neko je tvoj roditelj ili rođak i, koliko znaš, ne izgleda kao zla osoba, već je dobar prema tebi, onda možda nećeš moći da mrziš tu osobu, i možda ćeš čak ostati u bliskom kontaktu s njom i vaš odnos će ostati nepromenjen. Saznanje da Bog mrzi takve ljude će te mučiti, a ti nećeš biti u stanju da staneš na stranu Boga i nemilosrdno ih odbaciš. Osećanja te uvek sputavaju i ne možeš u potpunosti da ih otpustiš. Šta je razlog tome? To što su tvoja osećanja prejaka i sprečavaju te da primenjuješ istinu. Ta osoba je dobra prema tebi, tako da ne možeš da nateraš sebe da je mrziš. Mogao bi da je mrziš samo ako bi te povredila. Da li bi ta mržnja bila u skladu s istina-načelima? Takođe, vezan si tradicionalnim predstavama, misliš da će te, ako budeš mrzeo roditelje ili rođake, društvo omalovažavati i javno mnjenje vređati, osuđivati kao odrođenog, kao osobu bez savesti, koja čak nije ni čovek. Misliš da bi doživeo božju osudu i kaznu. Čak i ako želiš da ih mrziš, savest ti to neće dozvoliti. Zašto tvoja savest funkcioniše na taj način? Zato što je takav način razmišljanja usađen u tebe još od detinjstva, kroz porodično nasleđe, kroz vaspitanje koje su ti dali roditelji i kroz indoktrinaciju kulturne tradicije. Takav način razmišljanja duboko je ukorenjen u tvom srcu i čini da pogrešno veruješ da je odanost roditeljima savršeno prirodna i opravdana i da je sve što si nasledio od svojih predaka uvek dobro. To je prvo što si naučio i takav način razmišljanja ostaje dominantan i stvara veliki kamen spoticanja i ometanje u tvojoj veri i prihvatanju istine, ostavljajući te nesposobnog da primeniš Božje reči u praksi i da voliš ono što Bog voli i mrziš ono što Bog mrzi. Ti u svom srcu znaš da ti je život došao od Boga, a ne od roditelja. Takođe znaš da tvoji roditelji ne samo da ne veruju u Boga, već se opiru Bogu i Bog ih mrzi, i znaš da ti treba da se pokoriš Bogu, da staneš na Njegovu stranu, ali jednostavno, čak i da hoćeš, ne možeš da navedeš sebe da ih mrziš. Ne možeš to da prelomiš, ne možeš da otvrdneš svoje srce i ne možeš da primenjuješ istinu. Šta je koren toga? Sotona koristi tu vrstu tradicionalne kulture i pojmove morala da veže tvoje misli, tvoj um i tvoje srce, čineći te nesposobnim da prihvatiš Božje reči; opsednut si tim sotonskim stvarima i nesposoban da prihvatiš Božje reči. Kada želiš da primenjuješ Božje reči, te sotonske stvari izazivaju nemir u tebi, teraju te da se suprotstaviš istini i Božjim zahtevima i čine te nemoćnim da se oslobodiš jarma tradicionalne kulture. Posle nekog vremena provedenog u borbi, praviš kompromis: više voliš da veruješ da su tradicionalni pojmovi morala ispravni i u skladu sa istinom, te odbacuješ ili se odričeš Božje reči. Ne prihvataš Božje reči kao istinu i ne pridaješ značaj spasenju, osećaš da još uvek živiš u ovom svetu i da možeš da opstaneš samo ako se osloniš na te ljude. Pošto nisi u stanju da izdržiš optužbe društva, radije se odričeš istine i Božjih reči, prepuštajući se tradicionalnim pojmovima morala i uticaju Sotone; draže ti je da uvrediš Boga i da ne primenjuješ istinu. Zar čovek nije jadan? Zar mu nije potrebno Božje spasenje?” („Reč”, 3. tom, „Govori Hrista poslednjih dana”, „Samo se prepoznavanjem sopstvenih pogrešnih gledišta može zaista postići preobražaj”). Razumeo sam iz Božje reči da On zahteva od nas da volimo ono što On voli i da mrzimo ono što On mrzi. Gospod Isus je takođe jednom rekao: „Ko je moja majka i ko su moja braća? (…) Zato što Mi je onaj ko sledi volju Moga Oca, koji je na nebesima, i brat i sestra i majka” (Matej 12:48, 50). Bog voli one koji streme ka istini i sposobni su da je prihvate. Takvi ljudi su jedini koje bi trebalo da nazivam braćom i sestrama; jedini ljudi koje bi trebalo da volim i kojima bi trebalo da pomažem iz ljubavi. Svi oni koji imaju odbojnost prema istini i nikada je ne primenjuju su bezvernici, a ne braća i sestre. Čak i ako su to naši roditelji ili rođaci, trebalo bi da ih razaznamo i razotkrijemo shodno istina-načelima. To ne znači da ne treba da budemo posvećeni svojim roditeljima ili da nećemo brinuti o njima u budućnosti, već znači da treba da se ophodimo prema njima razumno i pravično, shodno njihovoj priroda-suštini. Ipak, „Krv nije voda” i „Čovek je živo biće; kako može da bude lišen osećanja?” su bili sotonski otrovi kojima sam bio prožet. Nisam bio principijelan u ophođenju sa ljudima, i uvek sam, vođen privrženošću, štitio svoju porodicu i stajao na njenu stranu. Kada sam pisao bratovljevu procenu, znao sam da je on već sam bio razotkrio da je bezvernik i da bi trebalo da bude uklonjen iz crkve, ali sam bio obuzet privrženošću i nisam želeo da napišem istinu. Želeo sam da prikrijem činjenice i da obmanem svoju braću i sestre. Kada me je starešina zamolio da napišem procenu svoje majke, znao sam da ona prekida crkveni život i da treba da napišem tačnu, nepristrasnu procenu kako bih pomogao starešini da je razotkrije i ograniči. Ali razmišljajući o njoj kao o svojoj majci i koliko je dobra prema meni, bojao sam se da ću, budem li pisao iskreno o njenom ponašanju, uvek osećati krivicu i da neću moći da živim sa tim. Bojao sam se i da će drugi misliti da sam nemilosrdan i okrutan. Pun sumnje i strepnje, nastavio sam da odlažem. Uvideo sam da su ovi sotonski otrovi duboko ukorenjeni u mom srcu, prikivajući me za sopstvenu privrženost. Učinili su me beznačelnim u odnosima sa drugima i sprečavali da podržim crkveni posao. Stajao sam na strani Sotone, bunio se protiv Boga i suprotstavljao Mu se. Bila je činjenica da su moja majka i brat oboje bezvernici i razotkrivanje njihovog ponašanja bi bio ispravan postupak. Time bi se zaštitio crkveni posao i sledili Božji zahtevi. To bi značilo voleti ono što Bog voli i mrzeti ono što Bog mrzi, i svedočiti o primenjivanju istine. Međutim, ja sam smatrao da je primenjivanje istine i razotkrivanje Sotone nešto negativno; smatrao sam da je to bezdušno, nesavesno i podmuklo. Koliko sam bio zbunjen! Pogrešno sam smatrao da je crno belo, a dobro loše. Bio sam sputan svojom privrženošću i obuzet negativnošću zbog toga, bez motivacije da izvršavam svoju dužnost. Bez Božjeg blagovremenog prosvećenja i vođstva, moja privrženost bi me uništila. Rukovođenje privrženošću umalo mi je došlo glave. Zaista sam se igrao vatrom.
Kasnije sam se više bavio samopromišljanjem i shvatio da moje oklevanje da pišem o svojoj majci proističe iz jednog drugog pogrešnog shvatanja – naime, da bi njeno razotkrivanje bilo bezdušno s moje strane, pošto me je ona odgajila sa toliko nežnosti. Pročitao sam odlomak Božje reči koji mi je promenio pogled na to. Božje reči kažu: „Bog je stvorio ovaj svet i u njega uveo čoveka, živo biće kome je podario život. Zatim je čovek dobio roditelje i rođake i više nije bio sam. Otkako je čovek prvi put ugledao ovaj materijalni svet, bilo mu je suđeno da postoji unutar Božjeg predodređenja. Dah života od Boga podržava svako živo biće tokom razvoja, sve dok ne odraste. Tokom ovog procesa, nijedan čovek ne oseća kako odrasta pod Božjom negom; umesto toga, ljudi smatraju da čovek odrasta pod ljubavlju i negom svojih roditelja i da je njegov sopstveni životni instinkt taj koji usmerava njegovo odrastanje. Ovo je zato što čovek ne zna ko mu je podario život, niti odakle je taj život došao, a još manje poznaje način na koji životni instinkt stvara čuda. On zna samo da je hrana osnova za održanje njegovog života, da je istrajnost izvor njegovog postojanja i da su uverenja u njegovom umu kapital od kojeg zavisi njegov opstanak. Čovek je potpuno nesvestan Božje blagodati i opskrbe, te tako traći život koji mu je Bog podario… Nijedno od ovih ljudskih bića, o kojima Bog brine danju i noću, ne preuzima na sebe da Mu se klanja. Bog samo nastavlja da prema Svom planu radi na čoveku, od kojeg ništa ne očekuje. On to čini u nadi da će se jednoga dana čovek probuditi iz sna i iznenada shvatiti vrednost i značenje života, cenu koju je Bog platio za sve što mu je dao, i čežnjivu strepnju sa kojom Bog čeka da Mu se čovek ponovo vrati” („Reč”, 1. tom, „Božja pojava i delo”, „Bog je izvor čovekovog života”). Iz Božje reči sam shvatio da spolja gledano, izgleda kao da me je majka rodila i odgajila i da je ona ta koja se o meni brine u životu. Zapravo je ipak Bog izvor ljudskog života, i sve što imam mi je Bog dao. Bog mi je dao život, i uredio porodicu i dom za mene. Takođe su mi Božja uređenja omogućila da čujem Njegov glas i dođem pred Njega. Trebalo bi da zahvaljujem Bogu i da primenjujem istinu u svemu što se nađe preda mnom kako bih udovoljio Bogu i uzvratio Njegovu ljubav. Ne treba da stajem na stranu porodice niti da zastupam Sotonu i tako kočim crkveni posao. Shvativši to, kao da sam se probudio iz nekog sna. Morao sam da dođem pred Boga da se pokajem i nisam mogao više da sledim svoju privrženost. Nakon toga sam tačno razotkrio remetilačko ponašanje svoje majke u pogledu crkvenog života.
Mesec dana kasnije sam bio izabran za crkvenog starešinu. Saznao sam da neki članovi crkve još uvek nisu bili u potpunosti razaznali ponašanje moje majke. Razmišljao sam: „Treba da razgovaram sa njima o tome kako je moja majka prekidala crkveni život da bi mogli da nauče da je razaznaju i ophode se prema njoj shodno istina-načelima.” Ali baš kada je trebalo to da učinim, osetio sam unutrašnji sukob. Ukoliko bi tokom razgovara i detaljne analize, braća i sestre razaznali ponašanje moje majke, da li bi je napustili? Da li bi to uznemirilo moju majku? Osećao sam da ne mogu da prisilim sebe da išta kažem. Shvatio sam da sam ponovo sputan privrženošću i setio sam se Božje reči koju sam prethodno pročitao – da treba da volim ono što Bog voli i da mrzim ono što Bog mrzi. Moja majka je izazivala probleme u crkvenom životu, a Bog to mrzi. Nisam mogao da nastavim da je štitim vođen privrženošću. Bila je moja obaveza da razotkrijem i detaljno analiziram situaciju, shodno istina-načelima, kako bi braća i sestre mogli da razaznaju. Dakle, besedio sam o tome kako je moja majka prekidala crkveni život i detaljno sam to analizirao, i ostali su donekle razaznali i naučili neke lekcije. Većina ljudi je na kraju bila saglasna da ona treba da bude izolovana radi samopromišljanja. Nakon što sam to sproveo u delo, bio sam opušten i spokojan. Zahvaljujem Bogu iz sveg srca na vođstvu i prosvećenju Njegove reči koji su mi pomogli da razumem istinu, pronađem načela za primenjivanje i shvatim kako da postupam sa članovima svoje porodice. Bez toga, i dalje bih bio sputan privrženošću i opirao bih se Bogu. Ova iskustva su mi pokazala da, u ophođenju sa ljudima i rešavanju situacija unutar crkve, sve mora biti učinjeno shodno istina-načelima. Samo to je u skladu sa Božjom namerom. To je jedini način da se osećate slobodnima i da steknete osećaj unutrašnjeg mira. Hvala Bogu!