84. Ključno je pronaći svoje mesto
Bavila sam se opštim poslovima u crkvi. Tokom jednog razgovora, čula sam kako crkveni starešina kaže: „Sestra Džen Sin ima dobar kov, čisto razumevanje stvari i praktično razgovara u zajedništvu o istini. Planiram da je usavršavam za rad na zalivanju.” Nedugo zatim, Džen Sin je izabrana za starešinu. Nakon što sam čula tu vest, nisam mogla a da se ne razočaram. Nekada smo Džen Sin i ja obe obavljale opšte poslove, ali sada je ona postala starešina, dok sam ja i dalje obavljala opšte poslove. Kako mi je toliko toga manjkalo? Bila sam zaista tužna celog tog jutra i nisam mogla da se fokusiram na posao. Kasnije je starešina pitao da li želim da preuzmem opšte poslove koje je radila Džen Sin. To me je pomalo uznemirilo. Iako bih stekla titulu nadzornika, i dalje su u pitanju bili samo opšti poslovi. Koliko god dobro radila, niko ne bi znao, za razliku od starešine, na koga se crkva fokusira kako bi ga usavršavala i na koga se sva braća i sestre ugledaju i koga podržavaju. Smatrala sam da su opšti poslovi nižeg ranga, pa zapravo nisam želela da prihvatim ponudu. Brinula sam o tome šta bi braća i sestre mislili o meni kada bih je prihvatila. Da li bi mislili da sam obavljala opšte poslove sve vreme zbog toga što tokom godina u veri nikada nisam stremila ka istini niti napredovala? To bi bila tako velika sramota! Ali, kada sam bolje razmislila, ta dužnost je došla do mene uz Božju dozvolu. Čak i ako nije bila u skladu sa mojim željama, morala sam da se pokorim i da se ne ponašam na osnovu ličnih prioriteta, pa sam nevoljno odgovorila starešini da sam voljna da prihvatim tu dužnost.
Nešto kasnije, čula sam da je starešina rekao: „Brat Šang Đin ima dobar kov i ako uloži još malo napora u svoj život-ulazak, može da bude starešina ili delatnik. Uložite više napora u njegovo usavršavanje.” Kada sam to čula, osećala sam se još gore. Nadzirala sam rad Šang Đina, a čak je i on bio neko koga je starešina želeo da usavršava. Zašto niko nije spomenuo moje ime? Nadzirala sam njegov rad, ali nisam bila unapređena – za mene nije bilo ni napred, ni nazad. Kako bi me drugi videli? Da li sam zaista bila tako manjkava? Imala sam izvesnu sposobnost da upravljam poslom, da otkrijem i rešim probleme. Ponekad, kada bi starešina raspravljao o nečemu, bila sam u stanju da izrazim neka mišljenja i da dam predloge. Zašto starešina nije mogao da vidi moje vrline? Kada bi starešina samo spomenuo moje ime, rekao da bih mogla da budem usavršavana, ali da moram da nadzirem rad na opštim poslovima, to bi dokazalo da nisam tako loša i osećala bih se bolje. Tokom sledećih nekoliko dana bih se uznemirila svaki put kada bih pomislila na to. Bila sam potpuno bezvoljna, nisam želela da pričam sa svojom braćom i sestrama niti sam nosila breme za svoju dužnost. Kada su mi drugi prijavljivali probleme, nisam o njima pažljivo razmišljala kao pre.
Jednog dana, starešina me je zamolio da odnesem nešto na jedno okupljanje grupe Džen Sin. Zaista nisam želela da idem, plašeći se šta će Džen Sin misliti o meni. Nekada smo izvršavale istu dužnost, ali sada je ona postala starešina, dok sam ja i dalje obavljala opšte poslove. Da li bi me gledala sa visine i mislila da sam beskorisna? Ali, brinulo me je to da bi došlo do zastoja u radu kada ne bih otišla, pa sam morala da stisnem zube. Kada sam stigla tamo, da me Džen Sin ne bi prepoznala, sedela sam pogrbljeno na kauču u dnevnoj sobi i prikovala sam pogled na telefon više od pola sata. Neka braća i sestre su mi se obraćali, ali nisam se usuđivala da podignem glavu iz straha da će me Džen Sin prepoznati. Osećala sam se krajnje beskorisno i tako grozno da sam poželela da plačem. Nisam mogla a da ne pobegnem u drugu sobu, gde sam tiho plakala dok sam piljila u noćno nebo. Razmišljala sam o tome kako nisam dostojna usavršavanja. Dok su drugi dobili priliku da budu starešine, ja sam bila zaglavljena radeći opšte poslove. Koji je bio smisao takvog života? Bila sam zaprepašćena kada sam uhvatila sebe da tako razmišljam. Kako sam mogla da imam takve misli? U tom trenutku sam se, kao kroz maglu, prisetila Božjih reči: „Za antihriste, status i reputacija predstavljaju sȃm život. (…) Mogli biste da ih smestite u duboku planinsku prašumu, oni svoju težnju za reputacijom i statusom ipak ne bi ostavili po strani.” Osetila sam da ove reči opisuju moje stanje, pa sam pronašla ovaj odlomak i pročitala ga. Svemogući Bog kaže: „Za antihriste, status i reputacija predstavljaju sȃm život. Bez obzira na to kakav život vode, u kakvom okruženju žive, koji posao obavljaju, čemu teže, šta su im ciljevi a šta životno usmerenje, sve se vrti oko toga da li imaju dobru reputaciju i visok status. I taj cilj se ne menja; takve stvari ne mogu nikad da zanemare. To su pravo lice antihrista i njihova suština. Mogli biste da ih smestite u duboku planinsku prašumu, oni svoju težnju za reputacijom i statusom ipak ne bi ostavili po strani. Možete da ih smestite u bilo koju grupu ljudi, i dalje bi mislili samo na reputaciju i status. Iako i antihristi veruju u Boga, oni težnju reputaciji i statusu izjednačuju sa verom u Boga i pridaju im podjednak značaj. Što će reći, dok hodaju putem vere u Boga, oni takođe teže vlastitoj reputaciji i statusu. Može se reći da u svom srcu antihristi veruju da je težnja istini u njihovoj veri u Boga isto što i težnja reputaciji i statusu; težnja reputaciji i statusu upravo je težnja istini, a steći reputaciju i status znači zadobiti istinu i život. Ako osete da nemaju reputaciju, dobitak ni status, da im se niko ne divi, da ih ne ceni niti ih sledi, veoma su razočarani, smatraju da nema svrhe verovati u Boga, da to nema nikakvu vrednost i kažu sebi: ’Da li je takva vera u boga promašaj? Je li beznadežna?’ Često u svom srcu razmišljaju o takvim stvarima, razmišljaju kako da u kući Božjoj obezbede sebi mesto, kako da u crkvi imaju visoku reputaciju, pa da ih ljudi slušaju dok govore, da ih podržavaju u postupcima i da ih svuda slede, da oni imaju poslednju reč u crkvi, da ostvare slavu, dobit i status – u svom srcu se zaista usredsređuju na takve stvari. Upravo tome takvi ljudi teže” („Reč”, 4. tom, „Razotkrivanje antihristȃ”, „Deveta stavka: Svoju dužnost obavljaju samo da bi se istakli i nahranili sopstvene interese i ambicije; interese Božje kuće nikada ne uzimaju u obzir, već ih čak izdaju u zamenu za ličnu slavu (3. deo)”). Iz Božjih reči sam naučila da u svemu što rade, antihristi u obzir pre svega uzimaju sopstveni prestiž i status, nikada ne odustaju od stremljenja ka slavi i statusu, kao i da je njima status važan koliko i njihovi sami životi. Razmišljala sam o sebi: „Zašto nikada ne želim da radim opšte poslove? Zašto mi je toliko stalo da budem starešina?” Shvatila sam da je glavni razlog taj što sam mislila da starešine imaju status. Ne samo da su im se braća i sestre divili, već su ih i više starešine cenile, a crkva se fokusirala na njihovo usavršavanje. Delovalo je da je dobro biti starešina, biti u stanju da se pojaviš pred ljudima i da jedino ako sam starešina imam dobre izglede. Takođe sam mislila da je bavljenje opštim poslovima samo obavljanje spoljnih poslova, da samo oni koji ne streme ka istini izvršavaju takve dužnosti i da se niko ne ugleda na njih. Zbog tih pogrešnih ideja, kada sam videla da su svi oko mene unapređeni i usavršavani, a da su neki čak izabrani za starešine, to me je veoma pogodilo i stalno sam želela da strešina spomene moje ime. Ali kada je starešina usavršavao druge, a ne mene, postala sam toliko očajna da više nisam želela nikoga da vidim i više nisam imala nikakvu želju da izvršavam svoju dužnost. Bilo je grozno provoditi svaki dan izmučena prestižom i statusom, do te mere da sam pomislila da život nije vredan življenja. Zar stremljenje ka prestižu i statusu na taj način nije hodanje istim putem kao i antihristi? Shvativši to, uplašila sam se i brzo sam se pomolila Bogu da se pokajem: „Bože, moja želja za prestižem i statusom je prejaka. Ne želim da živim u ovom buntovnom stanju. Molim Te, usmeri me da se oslobodim okova slave i statusa.”
Jednog dana sam pročitala neke Božje reči koje su mi pomogle da razumem svoj pogrešan ugao gledanja na stremljenje. Svemogući Bog kaže: „Da li stalno želite da raširite krila i da poletite, da li stalno želite da letite solo i da budete orao, a ne ptičica? Kakva je to narav? Je li to načelo ljudskog ponašanja? Vaša težnja ka ljudskom ponašanju treba da bude zasnovana na Božjim rečima; jedino su Božje reči istina. Sotona vas je duboko iskvario, tako da vi tradicionalnu kulturu – Sotonine reči – stalno uzimate kao istinu, kao nešto čemu težite, usled čega lako skrećete na pogrešan put, na put opiranja Bogu. Mišljenja i stavovi iskvarenog čovečanstva, kao i stvari kojima ljudi teže, suprotni su Božjim željama, istini i zakonima Božje suverenosti nad svim stvarima, svim Njegovim orkestracijama i kontroli koju On ima nad sudbinom čovečanstva. Dakle, ma koliko da je, prema ljudskim mišljenjima i predstavama, takva težnja pravilna i razumna, to sa Božjeg stanovišta nisu pozitivne stvari, niti su one u skladu s Njegovim namerama. Pošto se suprotstavljate činjenici Božjeg suvereniteta nad sudbinom čovečanstva i pošto želite da budete samostalni i da sudbinu uzmete u svoje ruke, vi stalno udarate glavom o zid, i to tako snažno da vam krv teče iz ušiju i nikad vam ništa ne polazi za rukom. Zašto vam ništa ne polazi za rukom? Zato što nijedno stvoreno biće ne može da izmeni zakone koje je Bog uspostavio. Božja vlast i autoritet viši su od svega ostalog i nijedno stvoreno biće ne može da ih prekrši. Ljudi uveliko precenjuju svoje sposobnosti. Šta je to zbog čega ljudi stalno žele da se oslobode Božje suverenosti, zbog čega stalno žele da se dokopaju vlastite sudbine i da planiraju svoju budućnost, zbog čega žele da kontrolišu vlastite izglede, smer i životne ciljeve? Gde se nalazi početna tačka svega toga? (U iskvarenoj sotonskoj naravi.) Šta onda ta iskvarena sotonska narav donosi ljudima? (Protivljenje Bogu.) A šta je posledica čovekovog protivljenja Bogu? (Bol.) Bol? Posledica je propast! Bol nije ni polovina od toga. Ono što vam je pred očima jesu bol, negativnost i slabost, otpor i pritužbe – a kakav će ishod sve to doneti? Potpuno uništenje! To nije mala stvar i s tim se ne treba igrati. Ljudi koji nemaju bogobojažljivo srce ne mogu to da vide” („Reč”, 3. tom, „Govori Hrista poslednjih dana”, „Iskvarena narav može se razrešiti jedino prihvatanjem istine”). Božje reči su otkrile tačno kakva sam bila. Želela sam da budem poput orla, a ne ptičice, i mislila sam da me rad na opštim poslovima čini ptičicom, nekim ko nije dostojan da ga usavrše niti da ga poštuju. Meni su starešine bile poput orlova. Imale su potencijal, a drugi su ih cenili i ugledali se na njih. Živela sam u skladu sa izrekama „čovek pliva uzvodno, dok reka teče nizvodno”, „ljudima je potreban ponos, baš kao što je drvetu potrebna kora”, „ljudi bi trebalo da streme ka tome da dostignu dostojanstvo”, i sličnim sotonskim otrovima. Mislila sam da bi ljudi neprekidno trebalo da streme u životu, da steknu što bolji status, inače su bezvredni. Pošto sam bila pod kontrolom tih pogrešnih ideja, nisam mogla da izvršavam svoju dužnost racionalno, ali sam stalno stremila ka tome da budem starešina zbog divljenja drugih. Kada sam videla da su braća i sestre iz mog okruženja bivali odabrani za starešine, bila sam očajna, pružala sam otpor i nisam mogla to da prihvatim. Pomislila sam: „Nisam ništa lošija od bilo koga. Zašto drugi ljudi mogu da budu starešine, a ja sam zaglibljena u obavljanju opštih poslova?” Mislila sam da je rad na opštim poslovima za one koji ne streme ka istini, pa sam živela u negativnom stanju i počela sam da otaljavam i odrađujem svoju dužnost. Moja želja za statusom je bila prejaka! Znala sam da je svačiji kov i sve dužnosti koje neko može da izvršava predodredio Bog. I moja trenutna dužnost bila je posledica Božje suverenosti i uređenja, pa je trebalo da je prihvatim i da se pokorim. Stalno sam mislila da niko ne ceni to što radim opšte poslove i postala sam nesrećna, ali to je bilo zato što su moja gledišta na stremljenje bila pogrešna i jer sam bila buntovna. Nisam bila u stanju da se pokorim Božjoj suverenosti i uređenjima, bila sam negativna i žalila sam se. U suštini, suprotstavljala sam se Bogu, opirala sam Mu se i bunila se protiv Njega. Kada bih tako nastavila, na kraju bi me se Bog gnušao i odbacio me.
Nakon toga sam pročitala dva odlomka Božjih reči: „Ako rad u crkvi osećaš kao breme i želiš da se uključiš u njega, to je dobro; ali moraš da razmisliš o tome da li shvataš istinu, da li si u stanju da u zajedništvu razgovaraš o istini da bi razrešio pitanja, o tome da li si u stanju da se zaista pokoriš delu Božjem i da li si u stanju da pravilno obavljaš crkveni posao u skladu sa radnim aranžmanima. Ako ispunjavaš te kriterijume, možeš da se kandiduješ za starešinu ili delatnika. Ono što hoću da kažem jeste da, u najmanju ruku, ljudi moraju da poseduju svest o sebi. Prvo pogledaj da li si u stanju da razaznaješ ljude, da li možeš da shvatiš istinu i da radiš stvari u skladu s načelima. Ako ispunjavaš te uslove, podesan si za starešinu ili delatnika. Ako nisi sposoban samog sebe da proceniš, možeš da pitaš ljude oko sebe koji te znaju ili koji su ti bliski. Ako svi kažu da nemaš dovoljno kova da bi bio starešina i da je to što dobro obavljaš trenutni posao već dovoljno dobro, onda treba brzo da spoznaš sebe. Pošto si lošeg kova, ne troši sve svoje vreme želeći da budeš starešina – samo uradi ono što možeš, obavi svoju dužnost kako treba sa obe noge čvrsto na zemlji, tako da možeš da imaš unutrašnji mir. I to je dobro. A ako si sposoban da budeš starešina, ako zaista poseduješ takav kov i talenat, ako poseduješ radnu sposobnost i osećaš breme, onda si upravo ona vrsta ljudi sa talentom koja nedostaje Božjoj kući, i sigurno je da ćeš biti unapređen i gajen; ali u svemu postoji Božje vreme. Ta želja – želja da budeš unapređen – nije ambicija, već moraš da imaš kov i da ispuniš kriterijume da bi bio starešina. Ako si lošeg kova, ali i dalje provodiš sve svoje vreme želeći da budeš starešina, ili da preuzmeš neki važan zadatak, ili da budeš odgovoran za sveukupni posao, ili da uradiš nešto što ti omogućava da se istakneš, onda ti kažem: to je ambicija. Ambicija može da donese katastrofu, zato treba da budeš oprezan. Svi imaju želju da napreduju i svi su spremni da teže ka istini, što nije problem. Neki ljudi imaju kov, ispunjavaju kriterijume da budu starešine i u stanju su da teže ka istini, i to je dobro. Drugi nemaju kov, pa treba da se drže svoje dužnosti, da valjano obavljaju dužnost koja stoji pred njima i da je obavljaju po načelu i po zahtevima Božje kuće; za njih je to bolje, bezbednije, realnije” („Reč”, 5. tom, „Odgovornosti starešina i delatnika”, „Odgovornosti starešina i delatnika (5)”). „Ljudi moraju da imaju ispravno shvatanje i stav prema unapređenju i gajenju; po tim pitanjima, oni moraju da traže istinu, a ne da slede sopstvenu volju, ili da imaju ambicije i želje. Ako osećaš da si dobrog kova, ali te Božja kuća nikada nije unapredila, niti planira da te gaji, onda nemoj da se nerviraš, niti da se žališ, samo se usredsredi na stremljenje ka istini i na težnju da ideš napred. Kada stekneš određeni rast i budeš u stanju da obaviš stvaran posao, Božji izabrani narod će te spontano izabrati da budeš starešina. A ako osećaš da si lošeg kova, i da nemaš nikakve šanse da budeš unapređen ili gajen, i da je nemoguće da se tvoje ambicije ostvare, zar to nije dobro? To će te zaštititi! Pošto si lošeg kova, ako naiđeš na grupu slepih smetenjaka koji te izaberu za svog starešinu, zar se nećeš naći u nebranom grožđu? Ti nisi u stanju da obaviš bilo kakav posao, a tvoje oči i um su slepi. Sve što radiš je prekidanje; svaki tvoj potez je zlodelo. Bilo bi ti bolje da dobro obavljaš svoju trenutnu dužnost; bar se nećeš osramotiti, i to je bolje nego da budeš lažni starešina i meta zakulisnih kritika. Ti kao čovek treba da znaš svoju meru, moraš da imaš malo svesti o sebi; ako to učiniš, moći ćeš da izbegneš pogrešan put i ozbiljne greške” („Reč”, 5. tom, „Odgovornosti starešina i delatnika”, „Odgovornosti starešina i delatnika (5)”). Čitanje Božjih reči me je dirnulo. Stalno sam mislila da sam bolja od braće i sestara oko mene i želela sam da budem starešina, ali da li sam zaista bila pogodna za to? Da li sam zaista imala kov da budem starešina? Starešine moraju da streme ka istini, da budu sposobne u poslu i da imaju dobru ljudskost. Ne može baš svako da bude starešina. Ako nemaš kvalifikacije da budeš starešina i ako ne možeš da obavljaš stvaran posao, čak i ako postaneš starešina, nećeš dugo to biti, dok neki postanu lažne starešine. U prošlosti sam, zapravo, bila odgovorna za crkveni posao, ali pošto mi je kov bio slab i nisam bila posebno sposobna, nisam mogla da obavljam stvaran posao niti da rešim probleme i poteškoće drugih u život-ulasku, pa mi je bila dodeljena druga dužnost. Što se tiče kova i radne sposobnosti, zaista nisam bila kvalifikovana da budem starešina. Poređenja radi, bila sam prilično vešta u radu na opštim poslovima, mogla sam da obavljam neki stvaran posao u toj oblasti. Crkva uređuje posao na osnovu kova i vrlina svake osobe ponaosob. Na taj način, ljudi mogu da odigraju svoju ulogu kako treba i to donosi korist radu crkve. Ali ja nisam znala sopstveno merilo. Bilo je jasno da mi nedostaju kov i kvalifikacije da budem starešina, ali sam stalno mislila da sam talentovana i nadmoćna u odnosu na druge i stalno sam želela da budem unapređena. Kada sam videla da starešina usavršava druge, ali ne i mene, bila sam nezadovoljna što me starešina ne ceni i počela sam da površno izvršavam svoju dužnost, postala sam negativna i neprijateljski nastrojena prema Bogu. Bila sam tako nadmena i nedostajala mi je samospoznaja! Uvidevši to, osetila sam veliku krivicu i postala sam sposobna da se na pravi način odnosim prema svojoj trenutnoj dužnosti, voljna da stojim postojano i da izvršavam svoju dužnost na racionalan način.
Kasnije sam čula jednu himnu Božjih reči, „Ja sam samo sićušno stvoreno biće”:
1 O, Bože! Bez obzira da li imam status ili ne, sada razumem sebe. Ako je moj status visok, to je zbog Tvog uzdizanja, a ako je nizak, to je zbog Tvog uređenja. Sve je u Tvojim rukama. Nemam nikakvog izbora, niti ikakvih žalbi. Ti si odredio da ću se roditi u ovoj zemlji i u ovom narodu, i sve što treba da uradim jeste da budem potpuno pokoran pod Tvojom vlašću, jer sve je unutar onoga što si Ti uredio.
2 Ja ne razmišljam o statusu; na kraju krajeva, ja sam samo stvoreno biće. Ako me smestiš u bezdan, u ognjeno i sumporno jezero, ja nisam ništa drugo do stvoreno biće. Ako me koristiš, ja sam stvoreno biće. Ako me usavršiš, još uvek sam stvoreno biće. Ako me ne usavršiš, i dalje ću Te voleti, jer ja nisam ništa drugo do stvoreno biće.
3 Ja nisam ništa više nego majušno stvoreno biće koje je Gospod stvaranja stvorio, samo jedno među svim stvorenim ljudskim bićima. Ti si me stvorio i Ti si me još jednom uzeo u Svoje ruke da sa mnom postupaš prema Svojoj volji. Voljan sam da budem Tvoje sredstvo i Tvoj kontrast, jer sve je onako kako si Ti odredio. Niko to ne može da promeni. Sve stvari i svi događaji u Tvojim su rukama.
– „Reč”, 1. tom, „Božja pojava i delo”, „Zašto nisi voljan da budeš kontrast?”
Dok sam razmišljala o Božjim rečima, srce mi se ozarilo. Moj status, visok ili nizak, predodredio je Bog, a bez obzira da li sam imala status ili ne, bila sam samo bezvredno stvoreno biće. Bila sam stvoreno biće ako sam imala visok status i isto tako sam bila stvoreno biće ako sam imala nizak status. Moja suština se ne bi promenila. Crkva je uredila da obavljam opšte poslove, pa bi trebalo da zauzmem svoje mesto, da maksimalno iskoristim svoje vrline i da dam sve od sebe da dobro obavim posao. To je bila moja obaveza kao stvorenog bića. To saznanje mi je dalo osećaj oslobođenja i u sebi sam se pomolila Bogu: „Bože! Ne želim više da budem negativna i da Ti se suprotstvaljam. Bez obzira na svoj status, pokoriću se Tvojoj suverenosti i uređenjima i ispuniću svoju dužnost.” Nakon toga se više nisam opirala situacijama koje je uredio Bog. Razmišljala sam kako da izvršavam svoju trenutnu dužnost dobro i kako da pragmatično obavljam svoj posao. Zaista sam osetila olakšanje kada sam počela praktično da postupam na taj način.
Kasnije sam razmišljala i shvatila da iz još jednog razloga nisam želela da radim na opštim poslovima – zato što sam se držala apsurdnog gledišta. Mislila sam da ljudi koji rade opšte poslove ne streme ka istini, da su nižeg ranga i da nemaju nade za spasenjem, kao i da samo oni koji su usavršavani i koji imaju važne uloge streme ka istini i imaju priliku da budu spaseni. Pročitala sam još Božjih reči koje se bave ovim pogrešnim gledištem. Svemogući Bog kaže: „U Božjoj kući se stalno spominje prihvatanje Božjeg naloga i pravilno vršenje dužnosti. Kako nastaje dužnost? Uopšteno govoreći, dužnost nastaje kao rezultat Božjeg dela upravljanja koje donosi spasenje čovečanstvu; konkretnije, kako se Božje delo upravljanja postepeno sprovodi među ljudima, pojavljuju se razni poslovi u kojima se od ljudi zahteva da sarađuju i da ih obave. To je dovelo do toga da ljudi imaju veću odgovornost i više misija koje treba da ispune, a te odgovornosti i misije jesu dužnosti koje Bog daje čovečanstvu. U Božjoj kući, razni zadaci tokom kojih ljudi treba da sarađuju dužnosti su koje oni treba da vrše. Dakle, da li postoje razlike između dužnosti u smislu boljih i lošijih, uzvišenih i niskih, velikih i malih? Takve razlike ne postoje; sve dok nešto ima veze sa Božjim delom upravljanja, sve dok je to zahtev dela Njegove kuće i dok je neophodno za širenje Božjeg jevanđelja, to je onda čovekova dužnost. To je poreklo i definicija dužnosti. (…) Bez obzira na to koja je tvoja dužnost, to je misija koju ti je Bog dao. Ponekad se od tebe može tražiti da paziš na neki važan predmet ili da ga čuvaš. To može biti relativno trivijalna stvar za koju se jedino može reći da je tvoja odgovornost, ali to je zadatak koji ti je Bog dao, a ti si ga prihvatio. Prihvatio si ga iz Božjih ruku i to je tvoja dužnost” („Reč”, 3. tom, „Govori Hrista poslednjih dana”, „Šta je primereno vršenje dužnosti?”). „Ljudi ne počinju da poseduju istina-stvarnost čim počnu da obavljaju svoju dužnost. Obavljanje dužnosti nije ništa više do jedan metod i jedan kanal. U obavljanju svojih dužnosti, ljudi koriste stremljenje ka istini da bi doživeli Božje delo, postepeno shvatali i prihvatili istinu, a zatim primenjivali istinu. Tada oni dostižu stanje u kojem odbacuju svoju iskvarenu narav, oslobađaju se okova i kontrolišu Sotoninu iskvarenu narav, i tako postaju neko ko poseduje istina-stvarnost i neko ko ima normalnu ljudskost. Tek kada budeš imao normalnu ljudskost, tvoje obavljanje dužnosti i tvoji postupci će ljudima biti poučni i Bogu ugodni. A tek kada Bog odobri ljudima da obavljaju svoje dužnosti, oni mogu da budu prihvatljiva stvorena bića” („Reč”, 3. tom, „Govori Hrista poslednjih dana”, „Da bi zadobio istinu, čovek mora da uči od ljudi, događaja i stvari iz svog okruženja”). Božje reči su preokrenule moja pogrešna gledišta na moju dužnost. Naučila sam da dužnosti proizilaze iz Božjeg dela upravljanja kojim spasava ljudski rod i da nema razlike između visokog i niskog niti velikog i malog. Bez obzira na dužnost, to je ljudska obaveza i odgovornost i moramo da damo sve od sebe kako bismo je ispunili. Crkveni rad zahteva saradnju između vršilaca svih dužnosti. Svaka od njih je neizostavna. Ranije nisam razumela istinu. Sledila sam svoje predstave, mislivši da su opšti poslovi manje vredni i nisam imala nadu da ću primiti spasenje. To je potpuno pogrešno razumevanje Boga. Zapravo, da li neko može biti spasen nema nikakve veze sa njegovim statusom ili dužnošću. Ne radi se o tome da biti starešina znači da ćeš posedovati istinu i biti spasen. Kada bih ja postala starešina, ali ne bih stremila ka istini ili ako bih se ponašala u suprotnosti sa načelima, na kraju bih bila otpuštena i isključena. Pomislila sam na antihriste i lažne starešine koji su bili razotkriveni. Crkva ih je usavršavala za važne dužnosti, ali oni nisu stremili ka istini. Stremili su ka prestižu i statusu, bavili su se ličnim poduhvatima, bili su neprijateljski nastrojeni prema Božjoj kući i na kraju su bili isključeni. Bog je pravedan. On ne određuje ishode ljudi na osnovu toga da li su oni usavršavani ili cenjeni niti na osnovu toga da li imaju visok status. Ishodi zavise od toga da li su ljudi zadobili istinu i promenili svoju život-narav. To je Božji standard kojim se određuje da li neko može da bude spasen.
Moje iskustvo tokom tog perioda mi je malo jasnije pokazalo prirodu mog stremljenja ka prestižu i statusu. Stremljenje ka slavi i statusu nije pravi put, već opiranje Bogu. Ništa nije važnije od stremljenja ka istini. Osim toga, stekla sam i malo samospoznaje, ispravno viđenje sebe, a moja želja da stremim ka tome da budem starešina više nije tako jaka. Kada čujem da su izvesna braća i sestre odabrani za starešine, iako me i dalje ponekad pogađa emotivno, mogu da se nosim sa tim na odgovarajući način, više nisam sputana i mogu normalno da sarađujem sa svojom braćom i sestrama u svojoj dužnosti. Hvala Bogu!