4. Nakon što je moj san srušen

Od malih nogu, uvek sam zaista volela ples. Mama mi je pričala da, kad sam bila sasvim mala, kad god bih čula muziku, prirodno bih se njihala u ritmu. Kako sam odrastala, nastavila se moja strast prema plesu i bila sam posebno zainteresovana za sve što je imalo veze s njim. Pogotovo kad bih na televiziji videla plesače kako nastupaju na sceni i s lakoćom izvode izuzetno zahtevne plesne pokrete, dok ih očarana publika gleda, aplaudirajući i kličući, nisam mogla da odvojim pogled od njih, a njihovi nastupi su imali ogroman uticaj na mene. Bilo je prosto prelepo! Pomislila sam: „Kako bi bilo divno kad bih i ja mogla da postanem plesačica, izražavajući se kroz ples i zavređujući aplauz i pohvale od svoje publike!” Da bih ostvarila svoj san, pohađala sam časove plesa i tako je započeo period mog aktivnog bavljenja plesom. Tokom časova, pažljivo sam proučavala pokrete trenera i trudila se da svaki izvedem savršeno. Moj trener je rekao da imam ozbiljan potencijal kao plesačica, a moji vršnjaci su svi rekli da definitivno imam budućnost u plesu. Bilo mi je drago da to čujem, razmišljajući kako imam pravi talenat za ples i da mogu da izgradim karijeru kao plesačica. Možda su nebesa odredila da moja misija u životu bude da stremim ka plesu.

Kasnije sam imala sreće da prihvatim delo Svemogućeg Boga poslednjih dana i da gledajući crkvene video-zapise, saznam da crkva takođe ima dužnost vezanu za ples. Gledajući braću i sestre kako pevaju, plešu i slave Boga, pomislila sam: „Ples se u sekularnom svetu izvodi za nevernike i nije od velikog značaja, ali ples u crkvi je dužnost i omogućava mi da slavim Boga – to je prilično značajno! Štaviše, crkveni video-zapisi se postavljaju na internet i gledaju ih ljudi širom sveta. Kad bih mogla da pokažem svoje plesne veštine u tim video-zapisima, zar ne bih dobila još više pohvala i priznanja? Od sada, treba da provedem više vremena vežbajući ples, kako bih stekla dužnost vezanu za ples.” Kasnije je KPK progonila našu crkvu, a mnoga braća i sestre su uhapšeni, pa nismo ni imali prilike da se normalno okupljamo i izvršavamo svoje dužnosti, a kamoli da osnujemo plesnu grupu. Očajnički sam želela da napustim Kinu i praktikujem veru i izvršavam svoju dužnost u slobodnoj i demokratskoj zemlji. Kako bih sprečila da postanem previše stegnuta, kada god sam imala slobodnog vremena, radila sam istezanja i vežbe. Ponekad, dok sam slušala muziku, zamišljala sam sebe na sceni u plesnoj tački. Ubrzo nakon toga, tokom jednog okupljanja, policija je iznenada upala i počela da hapsi. Zadržana sam 37 dana, a potom sam do suđenja puštena uz kauciju. Plašeći se da ću ponovo biti uhapšena, napustila sam dom i skrivala se. Svaki dan sam kroz prozor zurila u beskrajno plavo nebo i sanjarila, razmišljajući: „Pošto sam bila uhapšena, imala sam osećaj da mi je KPK potpuno ograničila slobodu kretanja. Od sad ne mogu nigde slobodno da idem i ne mogu da napustim zemlju. Kako ću i dalje imati šansu da nastupim na sceni? Zar ovo nije kraj mog sna o plesu?” Osećala sam se užasno zbog tih misli. Kasnije mi je crkva dala zadatak da komponujem himne, ali uprkos tome što sam gledano spolja izvršavala svoju dužnost, moje srce nije bilo u tome. Čak sam mislila da sam prosto stvorena da budem plesačica i da ta dužnost nije prikladna za mene. Starešina me je smenio nakon što je primetio da tonem u to negativno stanje i da ne napredujem.

Nakon što sam smenjena, svaki dan sam provodila u smetenoj ošamućenosti. Kad god bih pomislila na to kako je moj san o plesu srušen, osećala bih da sam u agoniji i bez pravca. Usred svoje bespomoćnosti, pomolila sam se Bogu: „O Bože, pošto sam smenjena, znam da sam Ti se na neki način zgadila, ali previše sam nepažljiva i ne znam gde sam pogrešila. Molim Te, vodi me i prosveti da bih stekla spoznaju o sebi.” Tako sam se molila Bogu svaki dan. Jednom prilikom, tokom posvećenosti, naletela sam na jedan odlomak Božjih reči koji mi je pomogao da shvatim svoj problem. Svemogući Bog kaže: „Ljudi misle da u sticaju znanja nema ničeg lošeg, da je to nešto sasvim prirodno. Da to izrazimo na način da zvuči privlačno – negovati uzvišene ideale ili imati ambicije znači imati neki pokretač, a to bi trebalo da bude ispravan put u životu. Zar ljudi neće živeti slavnije ukoliko mogu da ostvare sopstvene ideale ili da naprave uspešnu karijeru? Radeći to, čovek ne samo da može da oda počast svojim precima, već ima priliku i da ostavi sopstveni trag u istoriji – zar to nije dobra stvar? To je dobra stvar u očima prizemnih ljudi i, što se njih tiče, trebalo bi da to bude ispravno i pozitivno. Da li, međutim, Sotona, sa svojim zlokobnim motivima, ljude na takav put vodi tek onako? Naravno da ne. U stvari, ma koliko da su čovekovi ideali uzvišeni, ma koliko da su njegove želje realne ili ispravne, sve što čovek želi da postigne, sve što čovek traži, neraskidivo je povezano sa dve reči. Te su dve reči vitalno važne za život svake osobe i to su stvari koje Sotona nastoji da usadi u čoveka. Koje su to dve reči? To su ’slava’ i ’dobitak’. Sotona koristi veoma blag metod, metod koji je u velikoj meri usaglašen s ljudskim predstavama i koji nije nimalo radikalan, a kojim on ljude navodi da nesvesno prihvate njegov način života i njegova životna pravila, da uspostave životne ciljeve i smer u životu, a nesvesno stiču i životne ambicije. Ma koliko se te životne ambicije činile veličanstvenim, one su neraskidivo povezane sa ’slavom’ i ’dobitkom’(„Reč”, 2. tom, „O spoznaji Boga”, „Sȃm Bog, jedinstveni VI”). Kad sam pročitala taj odlomak, iznenada sam shvatila i brzo uvidela da koračam putem traganja za slavom i dobitkom. Ranije sam uvek mislila da je traganje za ostvarivanjem svojih snova pravi put u životu. Mislila sam da ako postignem nešto u životu, to znači da imam ambiciju i težnju i da ako nadmašim svoje vršnjake i izgradim sebi ime, time pokazujem da vredim. To bi me učinilo mnogo boljom od onih koji nemaju snove ili težnje i koji su zadovoljni svojim prosečnim životom. Tek tada sam shvatila da je to što čovek sledi svoje snove i težnje jedan od načina na koji Sotona kvari ljude i tera ih da idu putem traganja za slavom i dobitkom. Što više neko traga za slavom i dobitkom, to se više udaljava od Božjih zahteva. Bog traži da iskreno i praktično postupamo kao stvorena bića i da ispunjavamo svoje dužnosti, ali oni koji tragaju za slavom i dobitkom razmišljaju samo o tome kako da nadmaše svoje vršnjake i prosto nikada nisu zadovoljni onim što imaju. Promislila sam o tome zašto sam se toliko trudila da postanem plesačica. Kada bih videla plesače na televiziji kako dobijaju aplauz publike zbog komplikovanih pokreta koje izvode, izuzetno bih im zavidela i sanjala o danu kada ću i ja stajati na pozornici, biti u centru svačije pažnje, zaslužiti njihove ovacije i aplauz i ostvariti svoj cilj da se istaknem. Da bih ostvarila svoj san, vežbala sam ples od jutra do mraka i bila sam izuzetno motivisana. Međutim, zbog toga što imam krivični dosije nakon što me je KPK uhapsila, izgubila sam šansu da odem u inostranstvo. Kad sam shvatila da mi je san srušen, bila sam depresivna i potištena i postala sam nemarna i rasejana u svojoj dužnosti. Činilo se kao da sam postala druga osoba. Tek tad sam shvatila da slava i dobitak jesu sredstva kojima Sotona mami i kvari ljude. Naizgled donose ljudima pohvale i priznanja, ali u stvarnosti, ideološki kvare ljude, navodeći ih da misle samo na slavu i dobitak da zaborave da obožavaju Boga, a kamoli da streme ka istini i ispunjavaju svoju dužnost. Na kraju, to vodi do toga da se ljudi udalje od Boga i potpuno izgube svoju šansu za spasenje.

Kasnije sam pročitala još jedan odlomak Božjih reči: „Način na koji antihristi neguju svoj lični ugled i status prevazilazi način na koji to rade normalni ljudi i potpada pod njihovu narav-suštinu. Nije u pitanju privremeno interesovanje niti prolazni efekat okruženja, već je to nešto što je sastavni deo njihovog života, što im je u kostima, pa je to stoga njihova suština. Drugim rečima, u svemu što rade, antihristima su prvo na pameti njihov lični ugled i status, i ništa drugo. Za antihriste, reputacija i status čine život i doživotni cilj. U svemu što rade, ovo im je prva briga: ’Šta će biti sa mojim statusom? A sa mojom reputacijom? Da li će mi rad na ovome doneti dobru reputaciju? Hoće li u glavama ljudi to podići moj status?’ To što najpre na ovo pomisle izraziti je dokaz da imaju narav i suštinu antihrista; baš zato stvari i razmatraju na ovaj način. Može se reći da za antihriste reputacija i status ne predstavljaju neki dodatni zahtev, a još manje su to za njih neke spoljašnje stvari bez kojih bi oni mogli. Oni su deo prirode antihrista, u njihovim su kostima, u njihovoj krvi, urođeni su im. Antihristi nisu ravnodušni prema pitanju da li poseduju reputaciju i status; to nije njihov stav. Dakle, koji je njihov stav? Reputacija i status su blisko povezani sa njihovim svakodnevnim životom, sa njihovim svakodnevnim stanjem, sa onim čemu oni streme na dnevnoj osnovi. Pa tako za antihriste, status i reputacija predstavljaju sȃm život. Bez obzira na to kakav život vode, u kakvom okruženju žive, koji posao obavljaju, čemu teže, šta su im ciljevi a šta životno usmerenje, sve se vrti oko toga da li imaju dobru reputaciju i visok status. I taj cilj se ne menja; takve stvari ne mogu nikad da zanemare. To su pravo lice antihrista i njihova suština. Mogli biste da ih smestite u duboku planinsku prašumu, oni svoju težnju za reputacijom i statusom ipak ne bi ostavili po strani. Možete da ih smestite u bilo koju grupu ljudi, i dalje bi mislili samo na reputaciju i status. Iako i antihristi veruju u Boga, oni težnju reputaciji i statusu izjednačuju sa verom u Boga i pridaju im podjednak značaj. Što će reći, dok hodaju putem vere u Boga, oni takođe teže svom ličnom ugledu i statusu(„Reč”, 4. tom, „Razotkrivanje antihristȃ”, „Deveta stavka (3. deo)”). Bog je razotkrio kako antihristi posebno cene ugled i status i čak idu toliko daleko da ugled i status smatraju svojim životom i ciljem kojem streme u životu. Bez obzira na to kada ili gde su, ništa ne menja pravac njihovog stremljenja. Zapravo, ja sam bila upravo takva. Od malena sam volela da se razmećem i da mi se drugi dive i hvale me. Gledajući kako se plesačima na televiziji publika divi i dodvorava im se, divila sam im se i želela da budem kao oni. Još sam sebi postavila cilj da postanem izvanredna plesačica. Čak i kada sam prihvatila veru i izvršavala svoju dužnost, i dalje nisam promenila svoj životni cilj, a kad nisam mogla da izvršavam dužnost vezanu za ples u svojoj lokalnoj crkvi, težila sam tome da odem u inostranstvo kako bih ostvarila svoj veliki san da stanem na pozornicu kao izvođač. Čak i nakon što sam bila uhapšena od strane KPK i dobila krivični dosije, što mi je onemogućilo da napustim zemlju, i dalje nisam mogla da prestanem da razmišljam o svom snu o plesu. Zbog toga što nisam ostvarila svoj cilj, postala sam negativna i očajna, obavljajući svoju dužnost površno i bezvoljno i postajući sve nemarnija. Često bih razmišljala o svojoj budućnosti i ugledu. Smatrala sam svoju dužnost odskočnom daskom koja će mi pomoći da ostvarim svoje snove. Nisam se bavila svojom pravom dužnošću i opirala sam se Bogu! Shvativši to, pomolila sam se Bogu govoreći: „O Bože, kroz sud i razotkrivanje Tvojih reči, uvidela sam koliko sam duboko opsednuta slavom, dobitkom i statusom. Stalno nastojim da ostvarim svoje snove, a ne uspevam da obavim svoju pravu dužnost. Spremna sam da se pokajem, ostavim ove ekstravagantne želje i samo tražim da ispunjavam svoju dužnost.” Kasnije sam naišla na ovaj odlomak Božjih reči: „Trebalo bi da budeš u stanju da ispunjavaš svoje odgovornosti, da izvršavaš svoje obaveze i dužnost i da ostaviš po strani svoje sebične želje, namere i motive; treba da vodiš računa o Božjim namerama i da interese doma Božjeg, delo crkve i dužnost koju treba da obavljaš staviš na prvo mesto. Kada tako budeš radio neko vreme, osetićeš da je dobro da se tako ponašaš. To je neposredan i pošten život, a ne život ništavne, podle osobe; to je pravedan i častan život, za razliku od onog koji je dostojan prezira, ništavan i bezvredan. Osetićeš da je to način na koji čovek treba da se ponaša i lik koji treba da proživi(„Reč”, 3. tom, „Govori Hrista poslednjih dana”, „Jedino odbacivanjem svoje iskvarene naravi čovek može postati slobodan i nesputan”). Promišljala sam kako sam u prošlosti izvršavala svoju dužnost samo da bih zadovoljila svoju ambiciju i želju. Uopšte nisam uzimala u obzir Božje namere i živela sam na nizak i ogavan način. Znala sam da ću, ako dobijem još jednu šansu da izvršavam dužnost, morati da ostavim svoje lične želje po strani i da pravilno izvršavam svoju dužnost kako bih udovoljila Bogu. Nisam mogla sebi da dozvolim još više kajanja i krivice. Nakon perioda promišljanja, ponovo sam počela da izvršavam svoju dužnost u crkvi. Uprkos tome što mi je dužnost bila u vezi sa opštim poslovima i nije imala nikakve veze sa plesom, znala sam da mi to Bog daje priliku da se pokajem, pa sam bila voljna da se pokorim i pravilno izvršavam svoju dužnost kao stvoreno biće.

Tako je prošlo više od pola godine i iako više nisam bila negativna i depresivna zato što nisam mogla da ostvarim svoje snove, i dalje sam osećala izvesnu zbunjenost. Ponekad bih se pitala: „Mnogo ljudi ima talente, interesovanja i hobije, da li su sve te stvari negativne? Da li ljudi stvarno ne bi trebalo da streme tim stvarima?” Jednog dana sam pročitala odlomak Božijih reči koji se ticao ovog problema i koji mi je dao odgovore na moja pitanja. Svemogući Bog kaže: „Ljudska interesovanja i hobiji sami po sebi nisu pogrešni i jasno je da se ne može reći da predstavljaju negativne stvari. Ne treba ih osuđivati ni kritikovati. Sastavni je deo normalne ljudskosti da ljudi imaju interesovanja, hobije i talente u određenim područjima – svaki čovek ih ima. Neki ljudi vole da plešu, neki uživaju u pevanju, crtanju, glumi, mašinstvu, ekonomiji, inženjerstvu, medicini, poljoprivredi, jedrenju ili određenim sportovima, drugi vole da proučavaju geografiju, geologiju ili avijaciju, a neki treći, naravno, možda uživaju u proučavanju još čudnijih stvari. Koja god da su ljudska interesovanja i hobiji, svi oni su deo ljudskosti i normalnog ljudskog života. Ne treba ih naružiti kao da su u pitanju negativne stvari, ne treba ih kritikovati, a još manje zabranjivati. Drugim rečima, legitimni su svako interesovanje i hobi koje imaš. Pošto su svako interesovanje ili hobi legitimni i treba im dozvoliti da postoje, kako se treba odnositi prema idealima i željama koji su s njima povezani? Na primer, neki ljudi vole muziku. Oni kažu: ’Želim da postanem muzičar ili dirigent’, a zatim zanemaruju sve drugo kako bi učili i napredovali u muzici, uspostavljajući svoje životne ciljeve i pravac tako da jednog dana zauzmu mesto muzičara. Da li je to ispravno učiniti? (Nije ispravno.) Ako ne veruješ u Boga, ako si deo sveta i provodiš život ostvarujući ideale i želje uspostavljene na osnovu sopstvenih interesovanja i hobija, mi o tome nemamo šta da kažemo. Međutim, kao neko ko veruje u Boga, ako imaš takva interesovanja i hobije i želiš da im posvetiš ceo svoj život, da svojim životom platiš cenu da bi ostvario ideale i želje uspostavljene na osnovu sopstvenih interesovanja i hobija, da li je taj put dobar ili loš? Vredi li ga podsticati? (Ne vredi ga podsticati.) Hajde da još uvek ne razgovaramo o tome da li ga vredi ili ne vredi podsticati; sve bi to trebalo ozbiljno izanalizirati, pa kako onda da to učinite da biste odredili da li je ova stvar ispravna ili pogrešna? Treba da razmotriš da li težnje, ideali i želje koje si uspostavio imaju ikakve veze s Božjim učenjima i Njegovim spasenjem i očekivanjima spram tebe, s Božjom namerom da spase ljudski rod, sa tvojom misijom i tvojom dužnošću, da li će ti pomoći da efikasnije dovršiš svoju misiju i ispuniš svoju dužnost odnosno da li će povećati tvoje šanse da budeš spasen i pomoći ti da udovoljiš Božjim namerama. Kao običnoj osobi, tvoje stremljenje ka idealima i željama tvoje je pravo, ali dok ostvaruješ sopstvene ideale i želje i ideš ovim putem, hoće li te oni odvesti putem spasenja? Hoće li te voditi putem da se Boga bojiš i kloniš zla? Hoće li rezultat kom će te na kraju odvesti biti potpuna pokornost Bogu i obožavanje Boga? (Neće.) To je sigurno. Pošto neće, onda iz ugla nekoga ko veruje u Boga, jesu li ideali i želje uspostavljeni zbog tvojih interesovanja, tvojih hobija, pa čak i zbog tvojih talenata i nadarenosti, pozitivni ili negativni? Treba li da ih imaš ili ne? (Negativni su; ne treba da ih imamo.) Ne treba da ih imate(„Reč”, 6. tom, „O stremljenju ka istini”, „Kako stremiti ka istini (8)”). Nakon što sam pročitala Božje reči, shvatila sam da su interesovanja i hobiji deo normalne ljudskosti, dati su čoveku od Boga i nisu sami po sebi negativni, ali kada ljudi počnu da gledaju na svoje hobije i interesovanja kao na ideale i želje kojima treba da streme, priroda problema se tada menja. Čim čovek tretira svoj hobi kao ideal kojem treba da stremi, sigurno će potrošiti mnogo vremena i energije na to. Običnim ljudima može da se učini da je to njihova sloboda i pravo, ali za one koji veruju u Boga, stremljenje ka idealima i željama ne može da dovede ljude na put spasenja; naprotiv, to ih izaziva da troše svoje vreme i energiju na stvari koje nemaju veze sa istinom i u izvesnoj meri ometa u ispunjavanju njihove dužnosti. Takođe, ako ljudi traže da ostvare svoje ideale, oni ne mogu da se pokore Božjim orkestracijama i uređenjima i samo će se još više udaljavati od Boga. Imala sam lično iskustvo u vezi s tim. Prihvatila sam Božje delo poslednjih dana u ranom uzrastu, počela sam da izvršavam svoju dužnost i imala priliku da stremim ka istini i zadobijem spasenje. Ali nisam sledila pravi put, nisam cenila priliku koju mi je Bog dao i insistirala sam na tome da ostvarim svoje snove. Pošto sam sva svoja razmišljanja i energiju usmerila na stremljenje ka svojim idealima i željama, a nisam se fokusirala na stremljenje ka istini, nisam postigla nikakav napredak u svojoj dužnosti tokom dužeg perioda. Moj pogled na život i moje vrednosti su po svojoj prirodi bili u potpunosti sotonski. Nakon što me je policija uhapsila, nisam tragala za istinom i nisam učila iz tog iskustva. Naprotiv, počela sam da pružam otpor Bogu i krivila sam Ga za okruženje koje je On orkestrirao nakon što me je moj krivični dosije sprečio da putujem u inostranstvo, a moj san da postanem plesačica bio srušen. Kao stvoreno biće, trebalo je da se pokorim Stvoriteljevim uređenjima i da kroz svoje iskustvo shvatim Božje namere. Ali ja sam se tvrdoglavo držala svog sna, bila nezadovoljna Božjom suverenošću i uređenjima i otaljavala svoju dužnost i bila rastrojena. Kako to da se Bogu nije gadio moj stav i ponašanje? Kad ne bih odustala od svojih snova i želja i kad bih jednog dana bila u mogućnosti da izvršavam dužnost kao plesačica, sigurno bih svedočila o sebi i učinila sebe poznatom kako bih ostvarila svoj san. Svedočenje o sebi umesto o Bogu u mojoj dužnosti bilo je suprotstavljanje Bogu i trebalo je da naiđe na Božje prokletstvo!

Pročitala sam još jedan odlomak Božjih reči: „Ako je neko zainteresovan za umetnost, da li on mora da se bavi tim poslom i da radi u toj oblasti celog svog života? Ne nužno. To zavisi od Božjeg određenja, od toga kako Bog vrši Svoju suverenost i uređuje stvari. Ako Bog uredi da se čovek bavi umetnošću, on nikada neće napustiti tu oblast tokom svog života. Ali ako Bog nije uredio ili odredio da čovek radi u toj oblasti, on će se samo zanimati za umetnost ili će mu to biti hobi, a čak i ako uživa u umetnosti, neće moći da se bavi tim poslom. Neki ljudi vole umetnost još od detinjstva. Kada vide da se njihovo dete interesuje za umetnost ili mu je umetnost hobi, roditelji pomisle: ’Hajde da to negujemo. Možda naša porodica može da iznedri talenat u oblasti umetnosti. Možda će čak postati slavan ili veliki izvođač!’ Zato počinju da obučavaju svoje dete, vode ga na časove plesa i pevanja i na kraju dete upisuje umetničku školu. Iako interesovanje i strast tog deteta prema umetnosti ne opadaju ni nakon što diplomira, neizvesno je da li će ono moći da se bavi tim poslom. Moguće je da se, kada dođe vreme da počne da se bavi tim poslom, njegovo raspoloženje promeni, da se detetov stav i gledište na taj posao promene, a moguće je i da zbog raznih razloga u objektivnom okruženju propusti priliku da bude deo te oblasti. Sve to je moguće; to zavisi od Božjeg određenja(„Reč”, 7. tom, „O stremljenju ka istini”, „Kako stremiti ka istini (11)”). Nakon što sam pročitala taj odlomak, osetila sam veliko olakšanje. U prošlosti sam mislila da moram da stremim ka poslu koji ima veze sa mojim interesovanjima i hobijima. Mislila sam da su moja interesovanja verovatno misija koja mi je dodeljena od Boga i da, pošto sam strastvena u vezi sa plesom, treba da izvršavam dužnost koja ima veze sa njim. Tako da, kada mi je dodeljena dužnost koja nije imala nikakve veze sa plesom, smatrala sam da mi ta dužnost ne odgovara i nisam želela da je izvršavam. Ali u stvarnom životu, stalno sam se suočavala s frustracijom; jednostavno nisam mogla da dobijem dužnost koja ima veze s plesom. Sad shvatam da je sve to bila Božja suverenost i uređenja. Setila sam se kako je sestričina poznate plesačice od malih nogu pokazivala talenat za ples, a njena tetka, poznata plesačica, želela je da ona nastavi porodičnu tradiciju. Međutim, čak i nakon što ju je lično trenirala, sestričina se na kraju nije bavila plesom, već je postala glumica. Takođe, postoje brojne priče o ljudima koji imaju određene veštine ili talente, ali ipak završe radeći obične poslove kako bi prehranili svoje porodice i nisu u mogućnosti da rade u oblasti koja je povezana sa njihovim interesovanjima i hobijima. Iz toga sam uvidela da Bog ima suverenost i uređuje koji posao će čovek raditi u svom životu; ljudi se tu ništa ne pitaju i ne mogu da forsiraju da se takve stvari dogode. Uprkos tome što nisam mogla da izvršavam dužnost koja ima veze s mojim interesovanjima, Bog mi je dao kov da izvršavam druge dužnosti. Sada se bavim radom na izradi tekstova, dužnost koju nisam ni zamišljala da ću izvršavati. Kroz čitanje raznih članaka i propovedi, naučila sam određene istine o vizijama, počela da shvatam malo o Božjem delu i lično iskusila da su situacije koje Bog uređuje za nas najbolјe i korisne za naše živote. Bez obzira na to da li ću u budućnosti moći da izvršavam dužnost vezanu za ples, spremna sam da se pokorim i stremim istini i doživim Božje delo u bilo kojem okruženju koje Bog orkestrira. Takođe, u slobodno vreme, učim crkvene plesne koreografije, tako da i dalje negujem svoja interesovanja. Ponekad nakon večere, plešem neko vreme i uvek sam posle toga malo srećnija. Mislim da je to pravi način da se odnosim prema svojim hobijima i interesovanjima. Svim srcem zahvaljujem Bogu što mi je dao taj hobi, jer je moj život učinio malo interesantnijim. Moram još više da se trudim kako bih pravilno izvršavala svoju dužnost i uzvratila Božju ljubav.

Prethodno: 3. Ima li ikakve razlike između uzvišenih i prizemnih dužnosti?

Sledeće: 5. Unutrašnja borba prilkom prijavljivanja problema

Bog može naše patnje da pretvori u blagoslove. Ako verujete u to, da li biste želeli da se pridružite našoj grupi da naučite Božje reči i tako primite Njegove blagoslove?

Podešavanja

  • Tekst
  • Teme

Jednobojno

Teme

Fontovi

Veličina fonta

Prored

Prored

Širina stranice

Sadržaj

Traži

  • Pretražite ovaj tekst
  • Pretražite ovu knjigu

Povežite se sa nama preko Mesindžera