89. Promišljanja iz borbe sa bolešću
Otkako sam prihvatio delo Svemogućeg Boga poslednjih dana, uvek sam revnosno propovedao jevanđelje i obavljao svoju dužnost, bez odlaganja i bez obzira na vremenske uslove. Kasnije sam izabran za crkvenog starešinu, i kad god bih primetio da braća i sestre imaju probleme ili poteškoće, davao sam sve od sebe da im pomognem da ih reše. Nakon što sam preuzeo rad na produkciji video-zapisa, radio sam prekovremeno, prateći napredak i usmeravajući taj posao. Kada bi napredak bio spor ili bi došlo do odstupanja, odmah bih razgovarao u zajedništvu i rešavao te probleme. Posle izvesnog vremena, primetio sam da su se veštine braće i sestara poboljšale i da je rad na produkciji video-zapisa pokazao određeni napredak. Osećao sam se prilično srećno, pomislivši: „Dokle god nastavim da trpim teškoće, da plaćam cenu i da postižem neke rezultate u svojoj dužnosti, sigurno ću zadobiti Božje odobrenje u budućnosti i imati veliku nadu za spasenje.” Ali baš kad sam se potpuno posvetio svojoj dužnosti, jednog dana sam osetio veliki umor i nisam imao apetit. Nisam tome pridavao mnogo značaja, misleći da je to verovatno samo posledica nedostatka odmora u poslednje vreme, te sam pretpostavio da to nije ništa ozbiljno. Međutim, imao sam sve manje apetita, a u licu sam izgledao ispijeno. Brat Guan Ming, koji je sarađivao sa mnom, posavetovao me je da odem u bolnicu na pregled. Na moje iznenađenje, doktor mi je rekao da imam hepatitis B i da se u mojoj jetri nalazi mala, tvrda izraslina, te da bi, ako nastavi da se pogoršava, mogla da preraste u rak jetre. U glavi je počelo da mi zuji: „To nije moguće! Ja obavljam svoju dužnost; kako mogu da dobijem takvu bolest? Ta bolest nije lako izlečiva…” Osećao sam kao da mi težak kamen pritiska grudi, dok mi je srce bilo ispunjeno bolom i slaboću. Pomislio sam na sve te godine tokom kojih sam ostavio svoju porodicu i karijeru, patio i davao sebe. Čak ni kada me je Komunistička partija lovila i progonila, nisam izdao Boga. Zašto me onda Bog nije zaštitio? U svojoj patnji, setio sam se himne Božjih reči: „Kada te zadesi bolest, to je Božja ljubav i ona sigurno sadrži Njegovu dobru volju. Iako će ti telo možda malo patiti, nemoj gajiti Sotonine ideje. Hvali Boga u bolesti i uživaj u Bogu dok Ga hvališ. Ne budi malodušan u bolesti, nastavi iznova i iznova da tražiš i ne odustaj i Bog će te prosvetliti i prosvetiti” („Reč”, 1. tom, „Božja pojava i delo”, 6. poglavlje, „Hristove izjave na početku”). Božje reči su mi malo umirile srce. Da, hoće li se ova bolest pogoršati ili ne, zavisi od Božje volje. Iako u tom trenutku nisam razumeo Božje namere, nisam smeo da se žalim na Njega. Trebalo je da tragam za Njegovim namerama, da istrajem u svojoj dužnosti i da ostanem postojan u svom svedočenju. Pomislivši na to, osetio sam se malo bolje.
Pošto je rad na produkciji video-zapisa veoma zahtevan, starešine su se brinule da moje telo možda neće izdržati, pa su odredile da brat Li Čeng i ja sarađujemo u propovedanju jevanđelja. Dok sam se lečio, istrajavao sam u obavljanju svoje dužnosti. Kad god bismo se suočili sa poteškoćama u radu, razgovarali bismo i tragali za odgovarajućim istinama kako bismo ih razrešili. Iako sam trpeo neke fizičke teškoće i plaćao određenu cenu, veoma me je radovalo što sve više ljudi prihvata Božje delo poslednjih dana, pa sam pomislio: „Sve dok istrajavam u svojoj dužnosti, trpim više teškoća i plaćam veću cenu, možda će me Bog zaštititi i moje stanje će se poboljšati.” Ali nakon izvesnog vremena, osetio sam da mi se stanje pogoršava. Svakog dana sam se osećao umorno, telo mi je bilo slabo i apetit mi se dodatno smanjio, pa sam ponovo otišao na pregled. Doktor je rekao da mi se hepatitis B pogoršao i da odmah moram u bolnicu na lečenje. Ako to ne uradim, bolest će nastaviti da napreduje i postati teško izlečiva. Pošto me je Komunistička partija progonila, odlazak u bolnicu bi otkrio moj identitet i doveo me u opasnost. Zbog toga sam morao da se oslanjam na lekove i infuziju, ali se moje stanje ipak nije mnogo poboljšalo. Tokom vremena, postao sam prilično slab i pomislio sam: „Ovaj hepatitis B je već nekoliko puta buknuo; ako se još više pogorša i preraste u cirozu ili rak jetre, moj život bi mogao biti u opasnosti u bilo kom trenutku. Ako bih umro na ovaj način, da li bih još uvek mogao da budem spasen? Zar je moguće da se moj život vere u Boga završi ovako?” Na tu pomisao sam osetio slabost i mlitavost u celom telu, i odjednom su se u meni pojavili zbunjenost i prigovor: „Otkako sam počeo da verujem u Boga, bio sam pun elana u svojoj dužnosti i u propovedanju jevanđelja. Bilo da duva vetar ili pada kiša, bilo da prži sunce ili steže mraz, i bez obzira na to što me Komunistička partija lovi i progoni i što ne mogu da se vratim kući, nikada nisam odlagao svoju dužnost. Čak i tokom ovih godina bolesti, istrajavao sam u svojoj dužnosti, nikada ne odustajući. Možda nisam stekao zasluge, ali sam patio i ulagao trud. Zašto, umesto da ozdravim, moja bolest postaje sve teža?” Video sam braću i sestre da su dobrog zdravlja i da aktivno obavljaju svoje dužnosti, dok sam ja pogođen teškom bolešću. Što sam više razmišljao o tome, to sam više osećao tugu; jedva suzdržavajući suze, vratio sam se u kuću domaćina. Osećao sam se zaista bolno i negativno, bez ikakve motivacije da izvršavam svoju dužnost. U tom trenutku, brat Li Čeng me je podsetio: „Kada se suočavamo sa bolešću, treba da tragamo za Božjim namerama, a ne da Ga pogrešno razumemo ili da se žalimo na Njega.” Reči brata Li Čenga pomogle su mi da se smirim. Sve što se događa dopušteno je od Boga, te sam morao najpre da se pokorim kako bih tragao za istinom i razmišljao o sebi. Zato sam se pomolio Bogu i tražio Njegovo vođstvo, nadajući se da će me On voditi kako bih razumeo Njegove namere.
Kasnije sam pročitao neke Božje reči: „Neki ljudi smatraju da verovanje u Boga treba da donese spokoj i radost, te da ako se suoče sa određenim situacijama, treba samo da se mole Bogu i Bog će to saslušati, podariće im blagodat i blagoslove i pobrinuti se da za njih sve protekne spokojno i glatko. Oni u Boga veruju s ciljem da tragaju za blagodati, da dobiju blagoslove i da uživaju u spokoju i sreći. Zbog takvih gledišta ostavljaju svoje porodice ili napuštaju poslove kako bi se davali za Boga i mogli da istrpe muke i plate cenu. Smatraju da dokle god sve napuštaju, daju se za Boga, trpe muke i rade marljivo, pokazujući izuzetno ponašanje, mogu da dobiju Božje blagoslove i naklonost, te da sa kakvim god teškoćama da se suoče, sve dok se mole Bogu, On će to rešiti i u svemu im otvoriti put. Takvo je gledište većine ljudi koji veruju u Boga. Ljudi smatraju da je ovo gledište opravdano i ispravno. Sposobnost mnogih ljudi da godinama sačuvaju svoju veru u Boga i da od svoje vere ne odustanu neposredno je povezana sa ovim gledištem. Oni razmišljaju: ’Toliko sam se dao za Boga, ponašanje mi je bilo tako dobro i nisam učinio nijedno zlo delo; Bog će me sigurno blagosloviti. Pošto sam za svaki zadatak mnogo istrpeo i platio visoku cenu, čineći sve u skladu s Božjim rečima i zahtevima bez ikakvih grešaka, Bog treba da me blagoslovi; On treba da se pobrine da mi se sve glatko odvija i da u svom srcu često imam spokoj i radost i da uživam u Božjem prisustvu.’ Nisu li ovo ljudska predstava i uobrazilja? Iz ljudske perspektive, ljudi uživaju u Božjoj blagodati i dobijaju koristi, pa je logično da zbog toga moraju malo da propate, te je ovu patnju vredno razmeniti za Božje blagoslove. Ovo je način razmišljanja koji se sastoji u sklapanju dogovora s Bogom. Međutim, iz ugla istine i Božje perspektive, to suštinski nije u skladu sa načelima Božjeg dela niti sa merilima koja Bog nalaže ljudima. U pitanju su samo pusti snovi, čista ljudska predstava i uobrazilja o verovanju u Boga. Bilo da je u pitanju sklapanje dogovora s Bogom, zahtevanje stvari od Boga ili su po svom sadržaju to ljudske predstave i uobrazilje, ništa od toga ni u jednom slučaju nije u skladu sa Božjim zahtevima niti ispunjava Božja načela i merila za blagoslov ljudi. Konkretno, ova transakciona misao i gledište vređaju Božju narav, ali ljudi to ne uviđaju. Kad ono što Bog čini nije u skladu sa ljudskim predstavama, u njihovom srcu ubrzo nastaju pritužbe i pogrešna razumevanja o Njemu. Osećaju čak da im je naneta nepravda i počinju da se raspravljaju s Bogom, pa čak mogu da o Njemu donose sudove i da Ga osuđuju. (…) Kad Bog za ljude uredi okruženje koje je potpuno suprotno njihovim predstavama i uobraziljama, oni u svom srcu stvaraju predstave, donose sudove o Bogu i osuđuju Ga, pa mogu čak i da Ga poreknu. Može li Bog onda da udovolji njihovim potrebama? Nipošto ne može. Svoj način delovanja i Svoje želje Bog neće nikada promeniti saglasno ljudskim predstavama. Ko onda treba da se promeni? Ljudi. Ljudi treba da otpuste svoje predstave, da prihvate okruženja koja Bog uređuje, pokore im se i dožive ih, i da tragaju za istinom kako bi razrešili sopstvene predstave, umesto da ono što Bog čini odmeravaju prema sopstvenim predstavama kako bi utvrdili da li je to ispravno. Kad se uporno drže svojih predstava, ljudi stvaraju otpor prema Bogu – ovo nastaje prirodno. U čemu je koren otpora? U činjenici da su ono što ljudi u svom srcu obično poseduju nesumnjivo njihove predstave i uobrazilje, a ne istina. Prema tome, kad se suoče s tim da Božje delo nije u skladu sa ljudskim predstavama, ljudi su u stanju da prkose Bogu i da o Njemu donose sudove” („Reč”, 5. tom, „Odgovornosti starešina i delatnika”, „Odgovornosti starešina i delatnika (16)”). „Za njih nema opravdanijeg cilja od vere u Boga zarad primanja blagoslova – to je suštinska vrednost njihove vere. Nešto što ne doprinosi ovom cilju ni najmanje ih ne dotiče. To je slučaj sa većinom ljudi koji danas veruju u Boga. Njihov cilj i namera deluju opravdano budući da se, pošto veruju u Boga, oni i daju za Boga, posvećuju se Bogu i obavljaju svoju dužnost. Oni se odriču mladosti, napuštaju porodicu i karijeru, pa čak i provode godine daleko od kuće baveći se koječime. Zarad svog krajnjeg cilja, oni menjaju sopstvene interese, svoj pogled na život, pa čak i pravac koji traže, dok cilj svog verovanja u Boga ne mogu da promene. (…) Osim koristi za koju su blisko vezani, da li postoje još neki razlozi zbog kojih bi ljudi koji ne razumeju Boga toliko mnogo za Njega dali? U tome otkrivamo problem koji ranije nije bio opažen: čovekov odnos sa Bogom je zasnovan samo na golim ličnim interesima. To je odnos između primaoca i davaoca blagoslova. Jednostavno rečeno, taj odnos je odnos zaposlenog i poslodavca. Zaposleni naporno radi samo da bi primio nagrade koje mu poslodavac dodeljuje. U takvom odnosu koji se zasniva na interesu nema privrženosti, već samo pogodbe. Nema pružanja niti primanja ljubavi, već samo milostinje i milosrđa. Nema razumevanja, već samo bespomoćnog potisnutog ogorčenja i obmane. Nema bliskosti, već samo nepremostivog ponora” („Reč”, 1. tom, „Božja pojava i delo”, „Dodatak 3: Čovek se može spasti samo usred Božjeg upravljanja”). Božje reči suda jasno su razotkrile pogrešne namere i stanovišta u pozadini moje vere u Njega, zbog čega sam se osećao poniženo i posramljeno. Oduvek sam verovao da ću, ako platim veću cenu i više se dam, moći da primim Božju zaštitu i blagoslove, te da će moja nada u spasenje biti veća. Kada mi je iznenada ustanovljen hepatitis B, u mom srcu su se pojavili prigovori na Boga. Pomislio sam da sam sve ove godine patio i davao se za Njega, te da Bog nije trebalo da dopusti da me zadesi tako teška bolest. Iako sam se na kraju pokorio, i dalje sam mislio da će me, sve dok istrajem u svojoj dužnosti, podnesem više patnje i platim veću cenu, možda Bog zaštititi i moja bolest će se povući. Ali kada mi se stanje pogoršalo, pa sam čak mogao dobiti rak i umreti, pomislio sam da je moja želja za blagoslovima potpuno srušena. Zato sam postao negativan i pun nerazumevanja, raspravljajući se s Bogom u svom srcu. Smatrao sam da, iako nemam zasluga, ipak sam patio i trudio se, te da Bog ne bi trebalo tako da postupa sa mnom. Čak sam Mu prigovarao što me nije zaštitio. Kroz razotkrivanje činjenica, uvideo sam da su moji napori i davanja bili vođeni ogavnom namerom. Hteo sam da koristim svoj naporan rad, žrtve i davanja kao kapital u zamenu za dobru budućnost i odredište, što je značilo da trgujem sa Bogom. Čim nisam primio blagoslove, pogrešno sam razumeo Boga i prigovarao Mu. Time sam razotkrio svu svoju sotonsku narav. Bog je Stvoritelj, i bez obzira na to kako On orkestrira i uređuje stvari, nemam pravo da Mu postavljam zahteve, već treba da se pokorim Njegovim uređenjima. Međutim, ja sam neprestano želeo da Bog postupa shodno mojim predstavama, a kada se stvari nisu uklapale u njih, raspravljao sam se s Njim. Slobodno sam uživao u tolikom zalivanju i opskrbi Božjim rečima, a ipak nisam uzvratio Njegovu ljubav. Umesto toga, čak sam Ga pogrešno razumeo i prigovarao Mu. Kako sam mogao da budem osoba koja istinski veruje u Boga?
Kasnije sam pročitao još jedan odlomak Božjih reči i malo bolje razumeo koren svog trgovanja sa Njim. Svemogući Bog kaže: „Sva iskvarena ljudska bića žive samo za sebe. Spasavaj se ko može, a poslednjeg neka đavo nosi – to je rezime ljudske prirode. Ljudi u Boga veruju za svoje dobro; ako nešto ostavljaju i daju se Bogu, oni to čine samo zato da bi dobili blagoslov, a kada su Mu odani, to je i dalje zbog toga da bi ih On nagradio. Jednom rečju, oni sve to čine samo zato da bi ih Bog blagoslovio i nagradio, i da bi zakoračili u carstvo nebesko. Unutar društva, ljudi rade zarad vlastite koristi, dok u kući Božjoj svoju dužnost vrše zato da bi bili blagosiljani. Radi sticanja blagoslova, ljudi ostavljaju sve i u stanju su da podnesu mnoga stradanja. Nema boljeg dokaza da čovek ima sotonsku prirodu” („Reč”, 3. tom, „Govori Hrista poslednjih dana”, treći deo). Iz razotkrivanja Božjih reči shvatio sam da su sotonska gledišta poput „spasavaj se ko može, a poslednjeg neka đavo nosi” i „nemoj ni prstom da mrdneš ako od toga nemaš neke koristi” duboko ukorenjena u mom srcu i da su postala temelj mog postojanja. Sve što sam radio bilo je iz lične koristi. Čak sam se žrtvovao i davao sebe samo zato da bih stekao blagoslove i bio zaštićen od smrti u vreme katastrofe. Tokom svih ovih godina obavljanja dužnosti, nije mi bilo važno koliko sam fizički trpeo niti koliku cenu sam plaćao. Sve dok sam verovao da ću time steći blagoslove i spasenje, bio sam spreman da istrpim bilo koju količinu patnje. Ali kako se moja bolest pogoršavala, a želja za blagoslovima se rušila, izgubio sam motivaciju da obavljam dužnost, pa sam se čak u svom srcu raspravljao sa Bogom i žalio Mu se. U svemu što sam činio, lični dobitak mi je bio na prvom mestu. Svoju dužnost sam doživljavao kao monetu za razmenu kako bih stekao nagrade i blagoslove, čak misleći da je to potpuno opravdano. Živeći prema tim sotonskim otrovima, izgubio sam savest i razum, te sam prigovarao Bogu i bunio se protiv Njega. Ako se ne pokajem, Bog će me se, pre ili kasnije, gnušati, odbaciti me i eliminisati. Na tu pomisao, obuzeli su me strah i žaljenje. Neko tako sebičan i ogavan poput mene, s nepromenjenom naravi, i dalje je imao iluzornu nadu u blagoslove. Kako besramno! Božja narav je pravedna i sveta. Bez obzira na to koliko čovek radi, koliko teškoća trpi ili koliku cenu plaća, ako ne dođe do promene naravi, sve je to uzalud. Bog neće napraviti izuzetak i uvesti nas u Svoje carstvo samo zato što smo pretrpeli više teškoća. Bog kaže: „Moraš da znaš kakve Ja ljude želim; nečistima nije dozvoljen ulazak u carstvo, onima koji su nečisti nije dopušteno da okaljaju svetu zemlju. Iako si možda mnogo toga obavio, iako si radio mnogo godina, ako si na kraju i dalje ostao žalosno prljav, za Nebeski zakon će biti nepodnošljivo to što želiš da zakoračiš u Moje carstvo! Od postanka sveta do danas, onima koji Mi laskaju nikad nisam ponudio lak pristup u Svoje carstvo. To je nebesko pravilo koje niko ne može da prekrši! Moraš da tražiš život. Oni koji će danas biti usavršeni istog su soja kao i Petar: to su oni koji traže promene u vlastitoj naravi, koji su voljni da svedoče o Bogu i da ispune svoju dužnost stvorenog bića. Samo će takvi ljudi biti usavršeni. Ako samo gledaš kako da dobiješ nagradu, a ne tražiš da promeniš svoju život-narav, svi će tvoji napori biti uzaludni – to je nepromenljiva istina!” („Reč”, 1. tom, „Božja pojava i delo”, „Uspeh i neuspeh zavise od puta kojim čovek korača”). Bog ne meri ljude po njihovom spoljašnjem davanju ili patnji, već prema putu kojim idu, po tome da li su stekli istinu i da li se njihova iskvarena narav promenila. Iako sam godinama verovao u Boga, bio sam fokusiran samo na trud i rad i nisam stremio ka istini. Moja iskvarena narav nije se promenila i još uvek sam pokušavao da se nagodim sa Bogom kako bih zadobio blagoslove. Kako bi neko tako sebičan i ogavan poput mene mogao da bude dostojan spasenja? Setio sam se Pavla. On je propovedao jevanđelje, mnogo je radio i mnogo trpeo, ali nije patio i radio da bi primenjivao Božje reči, niti da bi obavljao dužnost stvorenog bića, već da bi zadobio blagoslove i venac pravednosti. Kao što je i sam rekao: „Dobru sam bitku izborio, trku sam dovršio, veru sam sačuvao. Od sada pa nadalje, spremili su mi venac pravednosti” (2. Timoteju 4:7-8). Verovao je da Bog nije pravedan ako mu ne da venac ili nagrade. Time je otvoreno zahtevao venac od Boga, što je predstavljalo pokušaj da Njega prisili. Iako je Pavle radio, patio i davao sebe, nije stremio ka istini, već je tražio samo blagoslove i hodao putem opiranja Bogu. Na kraju ga je Bog kaznio. Ako bih nastavio da idem Pavlovim putem, i mene bi na kraju Bog eliminisao. Više nisam mogao da išta zahtevam ili tražim od Boga, niti da živim sebično i ogavno, misleći samo na sebe. Bez obzira na to kako će se moje stanje razvijati, sada sam spreman da se pokorim Božjim orkestracijama i uređenjima.
Kasnije sam pročitao odlomak Božjih reči koji mi je pokazao put. Bog kaže: „Ne postoji uzajamna veza između čovekove dužnosti i toga da li on prima blagoslove ili trpi nesreću. Dužnost je ono što čovek treba da izvrši; to je njegov od neba dat poziv i on ne treba da zavisi od naknade, uslova ili razloga. Samo tada on obavlja svoju dužnost. Primanje blagoslova odnosi se na nekog ko je usavršen i uživa u Božjim blagoslovima nakon što je iskusio sud. Trpljenje nesreće odnosi se na nekog čija se narav ne menja nakon što je iskusio grdnju i sud; ta osoba ne doživi da bude usavršena, već biva kažnjena. Ali bez obzira na to da li primaju blagoslove ili trpe nesreće, stvorena bića treba da ispune svoju dužnost, da rade ono što treba da rade, i da rade ono što su u stanju da urade; to je najmanje što osoba, osoba koja stremi ka Bogu, treba da uradi. Ti ne treba da vršiš svoju dužnost samo da bi primio blagoslove, i ne treba da odbijaš da delaš iz straha da ne bi trpeo nesreće. Dozvolite Mi da vam kažem jednu stvar: čovekovo obavljanje njegove dužnosti je ono što on treba da radi, a ako nije u stanju da obavlja svoju dužnost, onda je to njegovo buntovništvo” („Reč”, 1. tom, „Božja pojava i delo”, „Razlika između službe ovaploćenog Boga i čovekove dužnosti”). Iz Božjih reči sam shvatio da obavljanje dužnosti nije povezano sa sticanjem blagoslova niti sa doživljavanjem nesreće. Bog mi je dao život i sve što imam, te je sasvim prirodno i ispravno da se kao vernik dajem Njemu. Ovo predstavlja odgovornost i dužnost koju čovek treba da ispuni, kao i nešto što bi svaka osoba sa malo savesti i razuma trebalo da učini. Ne bi trebalo da koristim svoje davanje kao monetu za nagodbu i traženje blagoslova od Boga, niti da se žalim na Boga zbog svoje teške bolesti. Baš poput Jova, bez obzira na to da li mu je Bog darovao ili oduzeo stvari, čak i kada je izgubio sve i patio od čireva, nije se žalio na Boga niti tražio da mu olakša patnju, već je veličao Božje ime i čvrsto se držao svog svedočenja za Njega. Razmišljajući o Jovovom iskustvu, pronašao sam put primene. Ma koliko dugo da moja bolest traje ili ma koliko da se pogorša, pa čak i ako moj život bude ugrožen, treba da se pokorim Bogu i ostanem postojan u svom svedočenju za Njega. Ovo su savest i razum koje bih trebalo da imam. Kasnije, kad god bi mi došle misli o zadobijanju blagoslova, molio sam se Bogu da se pobunim protiv tih želja i usredsredio sam se na doživljavanje Božjih reči i primenu istine svakog dana. Postupajući tako, srce mi je postalo mnogo mirnije.
Kasnije se uz pomoć lekova moje stanje postepeno poboljšalo i bio sam veoma srećan. Ali nakon izvesnog vremena, ponovo sam osetio umor i slabost, pa sam otišao u bolnicu na pregled. Doktor je rekao da se nivo virusa hepatitisa B u mom telu povećao na preko 100 miliona, a da je i nekoliko drugih pokazatelja funkcije jetre povišeno. Upozorio me je da bi moglo da postane problematično ako to nastavi da se pogoršava. Kada sam to čuo, malo sam se unervozio i zabrinuo, pomislivši: „Ova bolest se već nekoliko puta vraćala; da li bi zaista mogla da se razvije u rak? Da li će moja bolest ikada biti izlečena?” Zbog tih misli sam se osećao pomalo potišteno. Onda sam shvatio da moje stanje nije ispravno, pa sam se pomolio Bogu. Pročitao sam jedan odlomak Božjih reči: „Pošto veruješ u Boga i slediš Ga, treba sve da Mu daš, i ne bi trebalo da odlučuješ ili zahtevaš u svoje ime, i treba da postigneš udovoljenje Božjim namerama. Pošto si stvoren, treba da se pokoriš Gospodu koji te je stvorio, jer ti po prirodi nemaš vlast nad sobom i nemaš prirodnu sposobnost da upravljaš svojom sopstvenom sudbinom. (…) Kao stvoreno biće, čovek treba da stremi ka tome da ispunjava dužnost stvorenog bića, da stremi ka tome da voli Boga i da ne pravi drugačije izbore, jer Bog zaslužuje čovekovu ljubav. Oni koji streme ka tome da vole Boga ne treba da streme ka ikakvoj ličnoj koristi, niti da streme ka onome za čime lično žude; to je najispravniji način stremljenja” („Reč”, 1. tom, „Božja pojava i delo”, „Uspeh i neuspeh zavise od puta kojim čovek korača”). Iz Božjih reči razumeo sam Njegove namere i shvatio da su život i smrt u Njegovim rukama. Više nisam mogao da postavljam nerazumne zahteve Bogu. Bez obzira na to da li bi se moja bolest pogoršala, čak i ako bi me to dovelo do smrti ili ostavilo bez konačnog ishoda i odredišta, ipak bih se pokorio Božjim orkestracijama i uređenjima. Imajući to na umu, moje zdravstveno stanje me više nije sputavalo; nastavio sam da obavljam svoju dužnost kao i obično i osećao sam se zaista oslobođeno. Kasnije sam nastavio lečenje tradicionalnom kineskom medicinom i osećao sam da se moje stanje postepeno poboljšava. Poslednji pregled je pokazao da se nekoliko pokazatelja funkcije jetre skoro potpuno vratilo u normalu.
Zbog ovog iskustva razotkrivanja putem bolesti, iako sam donekle patio, veoma sam zahvalan Bogu. Bez ovog iskustva ne bih spoznao sebe i nastavio bih da verujem da se iskreno dajem za Boga. Ali sada jasno vidim svoja pogrešna gledišta u vezi sa traženjem blagoslova kroz veru u Boga i stekao sam određeno razumevanje svoje sebične, ogavne i koristoljubive sotonske naravi. Sve su to dobici koje sam stekao suočavajući se s ovom bolešću.