12. Kroz muku s bolešću naučio sam da se pokorim
Jednog dana u junu 2021. godine, osetio sam vrtoglavicu i bilo mi je loše, pa sam izmerio krvni pritisak. Gornji pritisak mi je bio preko 200, a donji 120. Kasnije sam uzeo lek i pritisak se spustio, ali bi mi gornji i dalje ponekad skočio na 160, pa bih imao glavobolje i vrtoglavicu. Počeo sam da brinem. S obzirom na to da mi je pritisak tako visok i da svakodnevno moram da radim na kompjuteru, pomislio sam: „Ako se ovako nastavi, šta ako mi se stanje pogorša i više ne budem mogao da obavljam svoju dužnost? Da li bih tada još uvek mogao biti spasen?” Zato nisam hteo previše da se naprežem. U to vreme sam bio crkveni vođa i morao sam svakodnevno da pratim rad. Pored toga, dvoje braće i sestara s kojima sam sarađivao tek su počeli da se obučavaju, pa sam morao da nosim veći teret. Počeo sam da se osećam pomalo ogorčeno, brinući da će mi sav taj stres još više podići pritisak. Stalno sam brinuo zbog svoje bolesti, tako da nisam srcem obavljao svoju dužnost. Samo bih površno prelazio preko raznih načela, razumevajući samo poneko doslovno značenje, ali nisam mogao da ih primenim u svojoj dužnosti. Kada sam video da naš rad ne daje dobre rezultate, nisam se istinski trudio da tražim kako da rešimo probleme, jer sam se stalno plašio da će mi veliko naprezanje podići pritisak.
U februaru 2023. godine, zbog čestih glavobolja i vrtoglavica, brat iz moje domaćinske porodice nagovorio me je da odem na pregled u bolnicu. Nakon toga, lekar mi je rekao da imam cerebralni infarkt i da mi je potrebno hitno lečenje. Upozorio je da bi, ako se stanje pogorša, to moglo dovesti do paralize ili čak biti opasno po život. Brinuo sam se da, ako stanje zaista postane ozbiljno, neću moći da obavljam svoju dužnost, i zar onda ne bi nestala sva moja nada u spasenje? Hteo sam odmah da se lečim, ali sam onda dobio pismo u kojem je pisalo da je jedan crkveni vođa uhapšen i postao Juda, te da moram odmah da se preselim. Nakon toga se nisam usudio da se vratim u bolnicu. Kasnije sam počeo da obavljam dužnost na izradi tekstova. Jednog jutra, kada sam pokušao da ustanem iz kreveta, spopali su me takva vrtoglavica i mučnina da nisam mogao ni da stojim. Morao sam da se vratim u krevet. Pomislio sam: „Već imam visok pritisak i cerebralni infarkt. Da li je moguće da se infarkt pogoršao i da se neki krvni sud začeplio?” Hteo sam da odem kući na lečenje, ali me je policija i dalje tražila. Nisam mogao da se vratim. Zato sam se pomolio Bogu i čitao Njegove reči besede o tome kako treba doživeti bolest. Sutradan je vrtoglavica bila malo blaža. Dva meseca kasnije, zdravlje mi se prilično popravilo, ali sam i dalje živeo u brizi i strepnji. Plašio sam se da će me dodatni mentalni napor iscrpeti i pogoršati mi stanje, pa nisam bio voljan da platim veliku cenu u svojoj dužnosti. Samo sam otaljavao posao da bih ga skinuo sebi s vrata. Nisam bio pažljiv pri pregledanju članaka, što je dovelo do toga da su oni koje sam odabrao bili lošeg kvaliteta. U aprilu 2024. godine, brat Dženg se pridružio mom timu da sarađuje sa mnom i osetio sam da mi je teret postao malo lakši. Gledajući ga kako je potpuno usredsređen na svoju dužnost, pozavideo sam mu. „Da sam barem zdrav kao on!”, pomislio sam. „Zdravlje mi se toliko pogoršalo u poslednjih nekoliko godina. Ne samo da imam visok pritisak i cerebralni infarkt, već imam i zujanje u ušima. Dok obavljam dužnost, često osećam vrtoglavicu i ošamućenost. Desna ruka mi je takođe malo utrnula – možda je to zbog slabe cirkulacije. Sada imam preko šezdeset godina, a i imunitet mi je slab. S ovakvim zdravljem, ako jednog dana ostanem paralisan i ne budem mogao da obavljam svoju dužnost, zar ne bih postao beskoristan i izgubio priliku da budem spasen i uđem u carstvo nebesko? Zar cena koju sam platio i patnja koju sam podneo svih ovih godina ne bi bili uzaludni?” Razmišljajući o tome, osećao sam se pomalo malodušno. Brat Dženg je razgovarao sa mnom o tome da, kada se suočimo s bolešću, treba da tražimo Božju nameru. Osetio sam se pomalo uznemireno, misleći da on nikako ne može da razume kroz šta prolazim. Ali onda sam pomislio na to kako sam zbog svog zdravlja godinama neprestano živeo u nevolji i brizi, a da nikada nisam od srca tražio Božju nameru. Znao sam da moje stanje nije dobro, pa sam se pomolio Bogu: „O, Bože, znam da se Tvoja namera krije u ovoj bolesti koja me je zadesila. Molim Te, povedi me da razumem istinu i izvučem svoju pouku.”
Nakon toga, pročitao sam neke Božje reči i počeo malo bolje da razumem Njegovu nameru. Svemogući Bog kaže: „Kad ti Bog uredi da se razboliš, tako što ćeš dobiti neku ozbiljnu ili manje ozbiljnu bolest, Njegov cilj nije u tome da te navede da doživiš sve pojedinosti o toj bolesti, štetu koju ti ona nanosi, različite neprijatnosti i poteškoće koje ta bolest izaziva i sva ta različita osećanja koja ona u tebi stvara. Njegov cilj nije da bolest doživiš time što ćeš se razboleti. Naprotiv, Njegov cilj je da iz te bolesti izvučeš pouke, da naučiš kako da dokučiš Božje namere, da spoznaš iskvarene naravi koje otkrivaš i pogrešne stavove koje prema Bogu imaš dok si bolestan i da naučiš kako da se pokoravaš Božjoj suverenosti i Njegovim uređenjima tako da možeš da postigneš istinsku pokornost Bogu i da možeš da budeš postojan u svom svedočenju – to je ključ svega. Bog hoće da te kroz bolest spasi i pročisti. Šta kod tebe On hoće da pročisti? Hoće da pročisti sve tvoje neumerene želje i zahteve koje postavljaš Bogu, pa čak i da pročisti razne kalkulacije, sudove i planove koje po svaku cenu praviš da bi opstao i održao se u životu. Bog ti ne dozvoljava da praviš planove, ne dozvoljava ti da donosiš sudove i ne dozvoljava ti da prema Njemu imaš ikakve neumerene želje; traži samo da Mu se pokoriš i da, u svojoj primeni i doživljavanju pokornosti, spoznaš sopstveni stav prema bolesti i svoj stav prema telesnim stanjima koja ti On daje, kao i svoje lične želje. Nakon što spoznaš ove stvari, moći ćeš da uvažiš koliko je za tebe korisno to što ti je Bog priredio te okolnosti bolesti, odnosno što ti je pružio ta telesna stanja; i moći ćeš da uvažiš koliko je to korisno u promeni tvoje naravi, u dostizanju spasenja i postizanju tvog život-ulaska. Baš zato, kad te bolest zadesi, ne smeš stalno da se pitaš kako možeš da je se otarasiš ili kako da se od nje izbaviš ili da je odbaciš” („Reč”, 6. tom, „O stremljenju ka istini”, „Kako stremiti ka istini (3)”). Iz Božjih reči sam video da nas bolesti snalaze s Njegovim dobrim namerama, da bi nas promenile i pročistile. Oni koji streme ka istini kroz bolest mogu da izvuku pouke i da postignu istinsku pokornost Bogu. Ali kada me je bolest zadesila, nisam tražio Božju nameru niti promišljao o sebi da bih se spoznao. Stalno sam živeo pod teretom svoje bolesti, brinući da će mi, ako ostanem paralisan i ne budem mogao da obavljam svoju dužnost, ili čak umrem, nada za spasenje i ulazak u carstvo nebesko biti potpuno uništena. Pošto sam se brinuo da će mi se stanje pogoršati, nisam nosio breme u svojoj dužnosti, plašeći se da ću iscrpeti telo. Kada su moja braća i sestre u zajedništvu razgovarali sa mnom o poukama koje treba izvući iz bolesti, ja to i dalje nisam prihvatao. Mislio sam: „Lako je tebi da pričaš; nisi ti taj koji je bolestan i u bolovima.” Uvek sam zavideo drugima na dobrom zdravlju i žalio se što mi Bog nije podario zdravo telo. Ni najmanje nisam tragao za istinom niti pokušavao da izvučem pouke. Kako sam se ikada mogao nadati da ću zadobiti istinu, biti pročišćen ili preobražen?
Kasnije sam počeo da tragam za istinom o svojim problemima. Pročitao sam ove Božje reči: „Od koje god bolesti da se staro telo nekog čoveka razboli, u kojoj god meri da ono pati i bez obzira na to da li ta bolest može da se izleči – ništa od toga ne zavisi od njega, sve je to u Božjim rukama. Kad te zadesi bolest, bez obzira na to da li možeš da se pokoriš Božjim orkestracijama ili ne, da li si voljan da prihvatiš tu činjenicu ili ne, ta bolest je i dalje u tvom telu; ne možeš je se otarasiti. Dakle, dani će svejedno prolaziti bilo da se sa svojom bolešću nosiš pozitivno ili negativno i ti ne možeš da promeniš činjenicu da je ta bolest u tvom telu. Ti, međutim, možeš da odabereš kakav ćeš stav prema njoj zauzeti” („Reč”, 6. tom, „O stremljenju ka istini”, „Kako stremiti ka istini (4)”). „Kad se razbole, svi normalni ljudi pate i osećaju se uznemireno, te imaju određenu granicu onoga što mogu da podnesu. Međutim, ako ljudi uvek žele da se oslone na sopstvenu snagu kako bi se otarasili svoje bolesti i izbegli je, kakav će biti krajnji rezultat? Ne samo da neće moći da ublaže svoju patnju, već će još i više patiti i osećati se uznemireno. Stoga, što više patiš od bolesti, to više treba da tragaš za istinom i da tragaš kako da postupaš u skladu sa Božjim namerama. Što više patiš od bolesti, to više treba da dolaziš pred Boga i da spoznaš sopstvenu iskvarenost i nerazumne zahteve koje postavljaš Bogu. Što više patiš od bolesti, tim se više ispituje tvoja istinska pokornost. Stoga, ako si i dalje u stanju da se pokoriš Božjim orkestracijama dok podnosiš bolest i možeš da se uzdržiš od toga da se žališ na Boga i ujedno da otpustiš svoje nerazumne zahteve prema Njemu čak i ako si smrtno bolestan, to pokazuje da si neko ko iskreno stremi ka istini i pokorava se Bogu, da imaš svedočenje i da su tvoja odanost i pokornost Bogu stvarne, da nisu parole niti doktrine, već da odolevaju testiranju. Upravo to ljudi treba da primenjuju kad se razbole. Kad se razboliš, to s jedne strane ima za cilj da razotkrije sve tvoje nerazumne zahteve i tvoje nerealne uobrazilje i predstave o Bogu, a s druge strane, to ima za cilj da testira tvoju veru u Boga i pokornost Njemu. Ako u tom pogledu prođeš test, tada imaš istinsko svedočanstvo i stvarni dokaz o svojoj veri u Boga, o svojoj odanosti Bogu i svojoj pokornosti Njemu. To je ono što Bog želi i ono što stvorena bića treba da poseduju i proživljavaju. Zar sve ove stvari nisu pozitivne?” („Reč”, 6. tom, „O stremljenju ka istini”, „Kako stremiti ka istini (4)”). Božje reči ukazivale su na ispravnu perspektivu i put primene kada se suočimo s bolešću: da istinski verujemo u Božju suverenost i uređenja i da im se pokorimo, a ne da pokušavamo sami da se rešimo bolesti – to će doneti samo još više patnje. I sȃm sam donekle praktično iskusio Božje reči. Kad mi je pritisak prešao 200, bio sam prestravljen. Mislio sam da ću, ako se ne usredsredim na brigu o sebi ili ako slučajno padnem, ostati paralizovan ili čak umreti. Plašio sam se da će mi, ako uložim previše mentalnog napora u svoju dužnost, to pogoršati stanje i dovesti do teških posledica, pa sam neprestano živeo usred negativnih osećanja teskobe i strepnje. To je mom telu i umu donelo mnogo pritiska i bola i uticalo je na moju dužnost. Nije li sve to bilo zato što nisam imao spoznaju o Božjoj suverenosti? Istina je da, bilo da mi je stanje u većoj ili manjoj meri ozbiljno, kao i to kada bih mogao umreti – ništa od toga se ne može promeniti brigom ili uznemirenošću. Sve to potpada pod Božju suverenost i uređenja. Na primer, nakon što sam dobio visok pritisak, jedne nedelje sam dva puta pao s bicikla, i to su bili baš gadni padovi. Tada sam pomislio: „To je to, verovatno ću ostati paralizovan.” Ali ispostavilo se da sam imao samo neke manje ogrebotine; nije bilo ni blizu tako ozbiljno kao što sam zamišljao. Nije li to bila Božja zaštita? Moram da promenim svoje pogrešno gledište i da se ispravno suočim sa svojom bolešću. Treba da se lečim kada je to potrebno, ali što se tiče toga da li će mi biti bolje ili da li ću živeti ili umreti, ne mogu da postavljam zahteve Bogu, i svakako ne smem pogrešno da Ga razumem ili da se žalim na Njega. Moram da se pokorim Božjoj suverenosti i uređenjima i da, usred bolesti, više tragam za istinom, promišljam o sebi i spoznajem sebe. To je jedini način da se ostvare istinski dobici.
Nakon toga, nastavio sam da promišljam o tome šta je osnovni uzrok toga što živim u negativnim osećanjima. Pročitao sam sledeće Božje reči: „Svi ljudi veruju u Boga kako bi dobili blagoslove, nagrade i krune. Zar svaki čovek nema tu nameru u srcu? U stvarnosti, svaki čovek je ima. To je činjenica. Iako ljudi o tome često ne govore, pa čak i prikrivaju svoju nameru i želju da zadobiju blagoslove, ta želja, ta namera i motiv koji leže duboko u ljudskom srcu nikada nisu bili uzdrmani. Ma koliko od duhovne teorije da razumeju, ma kakvo iskustveno znanje da poseduju, ma koju dužnost da mogu da izvršavaju, ma koliku patnju da trpe i ma koliku cenu da plaćaju, ljudi nikad ne otpuštaju nameru da zadobiju blagoslove, koja leži skrivena duboko u njihovom srcu, i uvek se tiho naprežu i trčkaraju tamo-amo u njenoj službi. Nije li upravo to ono što je najdublje zakopano u ljudskom srcu? Kako biste se vi osećali bez ove namere da steknete blagoslove? S kakvim stavom biste izvršavali svoju dužnost i sledili Boga? Šta bi se ljudima dogodilo kad bi ova namera da stiču blagoslove koju skrivaju u svom srcu bila potpuno iskorenjena? Moguće je da bi mnogi od ljudi postali negativni i da bi neki bili demotivisani na svojim dužnostima i da bi izgubili interesovanje za veru u Boga. Delovali bi kao da im je neko uzeo dušu i izgledali bi kao da im je neko oduzeo srce. Upravo zato i kažem da je namera da se steknu blagoslovi nešto što je skriveno duboko u srcu ljudi” („Reč”, 3. tom, „Govori Hrista poslednjih dana”, „Šest pokazatelja životnog rasta”). „Pre nego što odluče da obave svoju dužnost, duboko u srcu, antihristi kipte od očekivanja u vezi sa svojim izgledima, sa zadobijanjem blagoslova, sa dobrim odredištem, pa čak i sa krunom. Puni su samopouzdanja da će sve to postići. Sa takvim namerama i težnjama dolaze u Božju kuću da obavljaju svoju dužnost. Da li, dakle, oni obavljaju dužnost iskreno, uz stvarnu veru i odanost koju Bog zahteva? U ovom trenutku se ne vidi njihova prava odanost, vera ili iskrenost, jer svako u potpunosti razmišlja na nivou transakcije pre nego što obavi svoju dužnost. Odlučuju da obavljaju svoje dužnosti vođeni interesima, ali i na osnovu preduslova svojih prevelikih ambicija i želja. S kojom namerom antihristi obavljaju svoju dužnost? S namerom da naprave dogovor, da izvedu neku razmenu. Moglo bi se reći da su to uslovi koje oni postavljaju da bi obavljali dužnost: ’Ako izvršavam svoju dužnost, onda moram da dobijem blagoslove i da imam dobro odredište. Moram da dobijem sve blagoslove i koristi za koje je bog rekao da su spremljene za ljudski rod. Ako ne mogu da ih dobijem, onda neću izvršavati ovu dužnost.’ Sa ovakvim namerama, ambicijama i željama oni dolaze u kuću Božju da obavljaju svoju dužnost. Deluje kao da imaju određenu iskrenost i, naravno, za one koji su novi vernici i koji tek počinju da obavljaju dužnost, to bi se moglo nazvati i entuzijazmom. Međutim, u tome nema iskrene vere niti odanosti; postoji samo taj delić entuzijazma. To se ne može nazvati iskrenošću. Sudeći po ovom stavu koji antihristi imaju prema obavljanju svoje dužnosti, taj entuzijazam je u potpunosti transakcione prirode i ispunjen je njihovim željama da ostvare korist u vidu zadobijanja blagoslova, ulaska u carstvo nebesko, pribavljanja krune i dobijanja nagrada” („Reč”, 4. tom, „Razotkrivanje antihrista”, „Deveta stavka (7. deo)”). Iz Božjih reči sam video da antihristi dolaze u crkvu da obavljaju svoju dužnost samo zarad zadobijanja blagoslova. Da bi zadobio blagoslove, antihrist može sve da napusti, da se daje i da plati cenu, ali čim oseti da ne može da dobije blagoslove, u stanju je da izda Boga. Promišljajući o sebi, shvatio sam da su moje namere i ciljevi u verovanju u Boga bili potpuno isti: da zadobijem blagoslove i uđem u carstvo nebesko. Tokom svih ovih godina verovanja, nisam bio sputan progonom KPK-a niti ismevanjem i klevetama sveta i istrajao sam u tome da sledim Boga i obavljam svoju dužnost. Sve sam to činio misleći da će mi cena koju sam platio i to što sam se davao doneti Božju blagodat i blagoslove, i da će mi osigurati ulazak u carstvo nebesko. Kada sam dobio visok pritisak i cerebralni infarkt, brinuo sam se da ću, čak i ako ne umrem, ostati paralizovan ako mi pritisak skoči, te da ću, ako ne budem mogao da obavljam svoju dužnost, izgubiti blagoslov ulaska u carstvo nebesko. Zato sam uvek bio u malodušnom stanju. Kada sam video da moja dužnost ne daje dobre rezultate, nisam se brinuo zbog toga; naprotiv, brinuo sam se da će mi preterano mentalno naprezanje pogoršati stanje i da ću izgubiti priliku da zadobijem blagoslove. Video sam da je sve što sam mislio i činio bilo zarad moje telesne koristi. Verovao sam, odricao se i davao se, i sve to zarad sticanja blagoslova. Živeo sam po onom sotonskom pravilu preživljavanja: „Spasavaj se ko može, a poslednjeg neka đavo nosi.” Da bih zadobio blagoslove, bio sam u stanju da se odričem i dajem ne mareći ni za šta drugo, ali ako za mene u tome nije bilo blagoslova, samo bih postao negativan i otaljavao. Nisam li time otkrivao narav antihrista? U poslednjim danima, Bog izražava istinu da bi obavio delo spasenja ljudskog roda. Božja namera nije da Ga sledim i obavljam svoju dužnost samo da bih dobio blagoslove. On se nada da ću u procesu obavljanja svoje dužnosti stremiti ka istini kako bih rešio svoje iskvarene naravi, promenio svoja pogrešna gledišta o veri, odbacio ono što je od Sotone i postao neko ko je u skladu s Božjim namerama. Jedino tada mogu dobiti Božje odobrenje. Nasuprot tome, ja sam oduvek živeo u sebičnoj, samoživoj sotonskoj naravi, uvek stremeći samo ka blagoslovima. Nisam li na taj način hodao Pavlovim putem? Pavle je verovao u Boga, ali nije stremio ka istini i životu. Sav svoj rad i trud za Boga smatrao je ulogom za cenkanje kako bi dobio krunu i blagoslove, pokušavajući da se nagodi sa Bogom. Nakon godina verovanja, njegove sotonske iskvarene naravi nisu se ni najmanje promenile. Drsko je vikao na Boga, zahtevajući krunu, i time je uvredio Božju narav, pa je bio kažnjen. Ako verujem u Boga, ali ne stremim ka istini i životu, i uvek stremim ka blagoslovima i pokušavam da se cenkam sa Bogom, i ja ću biti kažnjen ako se ne pokajem. Uvidevši koje bi bile posledice toga da nastavim da koračam tim putem, pomolio sam se Bogu: „O, Bože, znam da se iza ove bolesti kriju Tvoje dobre namere. Ona je tu da me razotkrije i spasi. To Tvoja ljubav stiže k meni i omogućava mi da jasno vidim da sam sve ovo vreme samo stremio ka blagoslovima i da sam hodao pogrešnim putem. O, Bože, voljan sam da se pokajem. Od sada ću se usredsrediti na stremljenje ka istini.” Nakon molitve, srce mi je bilo mnogo mirnije i spokojnije.
Kasnije sam promislio o još jednom svom pogrešnom gledištu: o pomisli da, ako se moja bolest pogorša i ne budem mogao da obavljam svoju dužnost, ne mogu da budem spasen. Nastavio sam da tragam za istinom da bih to razrešio. Pročitao sam ove Božje reči: „Postići spasenje, pre svega, znači osloboditi se od greha i od Sotoninog uticaja, iskreno se okrenuti Bogu i pokoriti Mu se. Šta ljudi moraju da poseduju da bi se oslobodili od greha i od Sotoninog uticaja? Istinu. Da bi zadobili istinu, ljudi moraju da se opreme brojnim Božjim rečima i moraju da budu u stanju da dožive Božje reči i da ih sprovode u delo, kako bi mogli da shvate istinu i da uđu u stvarnost – tek tada će biti spaseni. Može li neko da bude spasen ili ne, to nema nikakve veze s tim koliko dugo on veruje u Boga, koliko mu je napredno znanje, da li on poseduje talente i jače strane ili koliko strada. Jedina stvar koja je direktno povezana sa postizanjem spasenja jeste to da li čovek može ili ne može da zadobije istinu” („Reč”, 3. tom, „Govori Hrista poslednjih dana”, „Ceniti Božje reči predstavlja temelj vere u Boga”). Božje merilo za spasenje je kristalno jasno. On uglavnom gleda da li ljudi mogu da prožive stvarnost Njegovih reči; da li u svim stvarima prestaju da žive po sotonskim filozofijama i umesto toga posmatraju ljude i stvari, i vladaju se i postupaju, u skladu s Njegovim rečima i s istina-načelima; da li Ga se boje, da li su Mu pokorni, odani i da li Ga vole; i da li proživljavaju istinsko ljudsko obličje. Jedino će oni koji poseduju te istina-stvarnosti biti spaseni od Boga. A što se mene tiče, nakon svih mojih godina verovanja, nisam odbacio nijednu od svojih iskvarenih naravi kao što su nadmenost, uobraženost, sebičnost ili ogavnost. Iako sam bio u stanju malo da patim i platim malu cenu obavljajući svoju dužnost, zapravo sam pokušavao da se cenkam sa Bogom sa svojom željom da zadobijem blagoslove. Celo moje biće je i dalje živelo pod Sotoninim mračnim uticajem, ni blizu spasenja. Ako ne rešim te iskvarene naravi, ako ta želja za blagoslovima i dalje ostane u mom srcu, onda na kraju ipak neću biti spasen, čak i ako budem obavljao dužnost. Moram da se usredsredim na stremljenje ka istini. Jedino ću tako imati priliku da budem spasen.
Takođe, moja stalna briga da ne mogu biti spasen ako se ozbiljno razbolim i umrem – i to je proisticalo iz nerazumevanja istine. Zato sam potražio relevantne Božje reči da ih pročitam. Svemogući Bog kaže: „U trenutku kad će ti život biti oduzet, ako osećaš unutrašnji spokoj, spreman si i bez pogovora se pokoravaš, osećaš da si do kraja ispunio svoje odgovornosti, obaveze i dužnosti i tvoje srce je ispunjeno radošću i mirom – ako takav odeš – onda, iz Božjeg ugla, uopšte nisi ni otišao. Naprotiv, ti živiš u drugoj sferi i u drugom obliku. Dogodilo se samo to da se promenio način tvog života – nisi zaista mrtav. Iz ljudskog ugla, to deluje ovako: ’Šteta, ova osoba je umrla vrlo mlada!’ Ali iz Božjeg ugla, niti si umro niti si otišao da patiš; naprotiv, otišao si da uživaš u blagoslovima i da se približiš Bogu. Ovo je zato što si, kao stvoreno biće, u Božjim očima već u skladu s merilom u pogledu obavljanja svoje dužnosti, ti si sada obavio svoju dužnost i Bogu više nisi potreban da obavljaš tu dužnost u redovima stvorenih bića. Za Boga, tvoj se ’odlazak’ ne naziva ’odlaskom’, ti si ’uzet’, ’poveden’ ili ’odveden’, i to je dobro” („Reč”, 3. tom, „Govori Hrista poslednjih dana”, „Propovedanje jevanđelja je dužnost koju su svi vernici obavezni da ispune”). Iz Božjih reči sam razumeo da neki ljudi, dok su živi, mogu čvrsto da se drže svoje dužnosti bez obzira na to s čim se suočavaju – bilo da su to progon, nedaća, muke koje donosi bolest ili finansijske poteškoće – a da se na Boga ne žale i da Ga ne izdaju. Takvi ljudi su dali istinsko svedočanstvo. Iako njihovo telo umre, Bog ih zapravo povede da žive u nekom drugom prostoru. Oduvek sam se brinuo da umiranje znači da ću izgubiti priliku da budem spasen, ali u stvarnosti, čovekov ishod nakon smrti određuje se njegovim stavom prema Bogu i istini dok je bio živ. Pomislio sam na Jova. On je verovao da je Bog Suveren neba, zemlje i svega stvorenog. Celog svog života sledio je Boga i koračao je putem strahovanja od Boga i klonjenja od zla. Kada se suočio sa smrću, nije imao ni brige ni straha, jer je verovao da Bog ima suverenost nad životom i smrću čoveka i da ih On uređuje. Zato je mogao mirno da se suoči sa smrću. Jov je bio čovek koji se bojao Boga i klonio zla. Bio je postojan u svom svedočenju tokom Sotoninih iskušenja i, iako je umro, Bog ga je spasio. Budući da nisam razumeo istinu i da nisam mogao da proniknem u pitanja života, smrti i spasenja, uvek sam se brinuo da umiranje znači da ne mogu da budem spasen. Koliko sam samo bio glup! U stvarnosti, čak i ako sam živ, ali ne stremim ka istini, ne koračam putem strahovanja od Boga i klonjenja od zla, te se u svojoj veri u Boga svega odričem i dajem se samo da bih dobio krunu i blagoslove, onda u Božjim očima nema razlike između toga da li sam živ ili mrtav. To nema nikakve veze sa spasenjem. Ovo je zato što je to davanje zarad dobrobiti tela; sebično je i ne predstavlja ispunjavanje dužnosti i odgovornosti stvorenog bića. Sada mi Bog i dalje pruža priliku da živim. Više ne mogu da budem zaokupljen brigama o životu, smrti ili blagoslovima. Dok sam živ, moram iskreno da stremim ka istini i dobro da obavljam svoju dužnost stvorenog bića kako bih udovoljio Bogu. Time treba najviše da se bavim i na to da se usredsredim. Jedino će zadobijanjem istine i proživljavanjem istina-stvarnosti u mom srcu postojati radost i mir; jedino tada se više neću plašiti smrti.
I dan-danas i dalje imam glavobolje i osećam vrtoglavicu kada dugo obavljam svoju dužnost, ali više ne živim toliko u bolesti. Ako me boli glava, kratko se odmorim. U svakodnevnom životu takođe pokušavam više da vežbam i više nisam zabrinut ili uznemiren zbog toga šta će se desiti s mojim telom i da li ću živeti ili umreti. Svakog dana dok živim, obavljaću svoju dužnost najbolje što mogu. Hvala Bogu!