87. O čemu sam brinula kada sam izbegavala svoje dužnosti

Godine 2022, izabrana sam za člana okružne grupe za donošenje odluka i bila sam odgovorna za rad nekoliko crkava. Pošto govorim miaoski i kineski, često sam prevodila za braću i sestre, pa nisam imala mnogo vremena da pratim crkveni rad. Bila sam veoma zabrinuta. Neke crkvene starešine su tek počinjale sa obukom i nisu znale kako da obavljaju svoj posao. Ako ne obučim crkvene starešine što pre, moraću sama da obavljam veći deo posla, što će biti veoma naporno i zamorno. Osećala sam veliki otpor. Kada bi me neko zamolio da prevodim, želela sam da ih ignorišem ako to nije uključivalo rad crkava za koje sam bila odgovorna.

Krajem 2022. godine, trebalo je da se održe izbori za mesta vođe i zamenika vođe okružne grupe za donošenje odluka. U sebi sam pomislila: „Već imam puno posla time što sam odgovorna za rad ovih crkava. Ako budem izabrana za vođu grupe, moj obim odgovornosti biće još veći, pa zar mi posao ne bi bio još naporniji? Ako ne budem izabrana, to bi bilo dobro. Tako ne moram previše da brinem i moje telo neće biti toliko umorno.” Međutim, kada su glasovi objavljeni, bila sam izabrana za vođu okružne grupe za donošenje odluka. Brzo sam počela da se pravdam, govoreći: „Ja sam osoba koja nema osećaj za breme. Lenja sam i ne obavljam stvaran posao. Takođe sam prilično lažljiva.” Čak sam navodila primere kako sam bila lažljiva. Zatim sam rekla: „Mlada sam i nestabilna i nisam pogodna da budem vođa grupe. Neka to uradi neki drugi brat ili sestra.” Jedna sestra je rekla: „Već si počela da praviš kompromise čak i pre nego što si počela da obavljaš svoju dužnost. Već te telo ograničava i sputava.” Osetila sam kao da mi probadaju srce kada sam čula sestru da to govori. Posle okupljanja, osećala sam veliku teskobu u srcu. Znala sam da je izbegavanje dužnosti buntovništvo protiv Boga i da znači nemati pokornosti Njemu. Posle toga sam promislila o sebi. Setila sam se odlomka Božjih reči i potražila ga da ih pročitam: Svemogući Bog kaže: „Najvažnije ispoljavanje poštenog čoveka jeste u traženju istine i njenoj primeni u svim stvarima – to je presudno. Kažeš da si pošten, ali Božje reči uvek potiskuješ u pozadinu svesti i samo radiš ono što ti se prohte. Da li je to ispoljavanje poštene osobe? Kažeš: ’Iako sam lošeg kova, u srcu sam pošten.’ Pa ipak, kada ti neka dužnost zapadne, plašiš se da patiš i da snosiš odgovornost ako je dobro ne obavljaš, te tražiš izgovore da svoju dužnost izbegneš ili predlažeš da je neko drugi obavi. Je li to ispoljavanje poštene osobe? Jasno da nije. Kako, dakle, treba da se ponaša poštena osoba? Treba da se pokorava Božjim uređenjima, da bude odana dužnosti koju treba da obavlja i da teži tome da zadovolji Božje namere. To se ispoljava na nekoliko načina: s iskrenošću u srcu čovek prihvata svoju dužnost, ne uzimajući u obzir svoje telesne interese, ne čini to polovično i ne spletkari u sopstvenu korist. To su ispoljavanja poštenja. Još jedno je u tome da si svim svojim srcem i snagom predan dobrom obavljanju dužnosti, da radiš stvari kako treba i uneseš se svim srcem i ljubavlju u svoju dužnost da Bogu udovoljiš. To su ispoljavanja koja poštena osoba treba da ima dok obavlja svoju dužnost. Ako ono što znaš i što razumeš ne izvršavaš, i ako ulažeš tek 50 ili 60 odsto svog truda, u tom slučaju nisi svim srcem i snagom u tome. Naprotiv, lukav si i zabušavaš. Jesu li pošteni ljudi koji svoje dužnosti tako obavljaju? Nikako nisu. Bog nema koristi od takvih ljigavih i lažljivih ljudi; oni moraju biti eliminisani. Za obavljanje dužnosti, Bog koristi samo poštene ljude. Čak i odani službenici moraju biti pošteni. Ljudi koji su večito površni i prepredeni i koji iznalaze načine da zabušavaju, svi su redom lažljivi, i svi su demoni. Niko od njih istinski ne veruje u Boga i svi će biti eliminisani. Neki ljudi razmišljaju: ’Biti poštena osoba se svodi samo na to da se govori istina i da se ne izgovaraju laži. Zaista je lako biti poštena osoba.’ Šta mislite o ovom osećanju? Da li je ljudsko poštenje toliko ograničenih razmera? Sigurno da nije. Moraš da ogoliš svoje srce i da ga predaš Bogu; to je stav koji poštena osoba treba da ima. Baš zato je pošteno srce tako dragoceno. Šta se ovim nagoveštava? Da pošteno srce može da kontroliše tvoje ponašanje i da promeni tvoje stanje. Može te navesti da doneseš ispravne odluke, da se pokoriš Bogu i dobiješ Njegovo priznanje. Takvo srce je zaista dragoceno. Ako imaš takvo pošteno srce, onda u tom stanju treba da živiš, tako treba da se ponašaš i to predstavlja način na koji treba da daješ sebe(„Reč”, 3. tom, „Govori Hrista poslednjih dana”, treći deo). Iz Božjih reči sam videla da, bez obzira na to koja dužnost pozove poštenu osobu, bilo da je to za nju korisno ili ne, ili koliko god će njeno telo patiti, ona će to prihvatiti poštenog srca. Zatim će dati sve od sebe da uradi sve što može, ne uzimajući u obzir sopstvene interese, misleći samo o tome kako da udovolji Bogu. Samo takva osoba je poštena osoba koju Bog voli. Želela sam da pobegnem i da se povučem sa izbora jer nisam želela da patim niti da platim cenu. Nakon što sam izabrana za vođu grupe, nije mi se to radilo jer sam znala da je ovo veoma važna dužnost i da ću biti odgovorna za mnogo zadataka, i da bih je dobro obavljala, moje bi telo moralo mnogo da pati i morala bih mnogo da brinem. Zatim sam pokušala da je izbegnem koristeći svoju mladost, nedostatak stabilnosti i lažljivu narav kao izgovore, govoreći da nisam pogodna da budem vođa grupe. Božja kuća me je tako dugo obučavala, ali u kritičnom trenutku sam izbegla svoju dužnost. Zaista mi je nedostajalo savesti i razuma. Doista sam bila tako sebična i lažljiva! Kao stvoreno biće, nisam čak ni želela da obavljam dužnost koju bi trebalo. Kakav je smisao takvog života? U tom trenutku, setila sam se nekoliko stihova iz jedne himne: „Ljudi ne daju Bogu ni trunku utehe, a On još uvek nije dobio pravu ljubav od čovečanstva do današnjeg dana.” Suze su mi potekle i potražila sam ovu himnu Božjih reči.

Božja ljubav prema ljudskom rodu je istinska i stvarna

1  Božja ljubav prema čovečanstvu uglavnom se ispoljava u delu koje On obavlja u telu, u spasavanju ljudi koje obavlja lično, u razgovoru s ljudima oči u oči i u zajedničkom životu s njima. Ne postoji ni najmanja distanca i nema pretvaranja; to je stvarno. To što je Njegovo spasavanje čovečanstva bilo takvo da je mogao da se ovaploti i provede bolne godine s ljudima u svetu, sve je to zbog Njegove ljubavi i milosti prema čovečanstvu.

2  Božja ljubav prema čovečanstvu je bezuslovna i ne postavlja zahteve. Šta može da dobije od njih zauzvrat? Ljudi su hladni prema Bogu. Ko može da se ophodi prema Bogu kao prema Bogu? Ljudi ne daju Bogu ni trunku utehe, a On još uvek nije dobio pravu ljubav od čovečanstva do današnjeg dana. Bog stalno nesebično daje i nesebično opskrbljuje.

– „Reč”, 3. tom, „Govori Hrista poslednjih dana”, „Da li si spoznao Božju ljubav prema čovečanstvu?”

Nakon što sam odslušala himnu, bila sam veoma ganuta i pomalo sam osećala krivicu. Suze su mi neprestano tekle. Božja ljubav je tako istinita i stvarna. Bog je tako uzvišen, svet i velik, a ipak, da bi spasao čovečanstvo, On se lično ovaplotio da dođe u ljudski svet, da živi pored iskvarenog ljudskog roda, da izrazi istinu da bi opskrbio i vodio ljude, i da postavi razna okruženja da oplemeni i pročisti ljude. Bog je svesrdan prema čoveku. Međutim, ja nisam bila voljna da nosim teško breme u obavljanju svoje dužnosti i nisam bila voljna da platim čak ni malu cenu niti da patim čak ni najmanje. Osećala sam se tako dužnom Bogu. Bog mi je dao toliko mnogo, ali nisam pokazivala obzir prema Njegovoj nameri i samo sam uzimala u obzir sopstvene interese, izbegavajući svoju dužnost usled brige da će moje telo patiti. Zaista sam bila apsolutno lišena savesti!

Pročitala sam još jedan odlomak Božjih reči i shvatila sam Božju nameru. Svemogući Bog kaže: „Kakvu god dužnost da obavljaš i kakav god nalog da prihvatiš od Boga, Njegovi zahtevi prema tebi ostaju nepromenjeni. Nakon što si razumeo Božje zahteve, tvoje je da praktično postupaš, da obavljaš svoju dužnost i ostvaruješ nalog koji ti je Bog dao, u skladu s Njegovim zahtevima, onako kako si ih ti razumeo, bez obzira na to da li se On nalazi kraj tebe ili pažljivo motri na tebe. Jedino na taj način možeš uistinu postati gospodar svih stvari u kojeg Bog ima poverenje, koji je merodavan i koji zavređuje Njegov nalog. (…) Usredsredi se samo na Božje reči i zahteve i dođi do toga da stremiš ka istini, valjano obavljaj svoju dužnost, udovolji Božjim namerama i trudi se da ne razočaraš onih šest hiljada godina Božjeg čekanja i šest hiljada godina Njegovog iščekivanja. Pruži Bogu nekakvu utehu; dopusti Mu da vidi nadu u tebi i neka se Njegove želje ostvare u tebi. Reci Mi, da li bi se Bog prema tebi nepravedno ophodio ako bi ti tako postupio? Naravno da ne bi!(„Reč”, 6. tom, „O stremljenju ka istini”, „Zašto čovek mora da stremi ka istini”). Iz Božjih reči osetila sam kako je Božja namera da stremimo ka istini, da dobro obavljamo svoje dužnosti, pokoravamo se Bogu, poveravamo svoja srca Bogu, budemo jednog uma s Njim i postanemo stvorena bića koja su u skladu sa merilom. To je ono što Bog najviše želi da vidi. Kada sam izabrana za vođu okružne grupe za donošenje odluka, Božja nada je bila da tragam za istinom dok obavljam svoju dužnost i da vežbam da razgovaram u zajedništvu o istini kako bih rešavala probleme. Pored toga, to je takođe bilo zato da bih rad primila k srcu i preuzela njegove odgovornosti, te na kraju mogla dobro da obavljam svoju dužnost, zadobijem istinu i budem spasena od strane Boga. Kada sam to shvatila, osetila sam dubok samoprekor. Pokajala sam se što nisam cenila priliku koju mi je Bog dao i što nisam prihvatila svoju dužnost. Kako sam se samo nadala da će mi Bog dati još jednu priliku! Odlučila sam da ću se, ako budem imala još jednu priliku, definitivno pokoriti, i da se nikada više neću ovako buniti protiv Boga. Zato sam se pomolila Bogu: „Dragi Bože, voljna sam da se pokorim svim Tvojim uređenjima. Ubuduće sam voljna da prihvatim svaku dužnost i da je dobro obavim.” Kasnije, više starešine nisu prihvatile moju ostavku i ostavile su me da i dalje budem vođa grupe. Bila sam izuzetno srećna. Bog je poznavao moje srce i dao mi je još jednu priliku – morala sam to da cenim! Posle toga sam počela aktivno da pratim posao, i svake večeri, nakon što bi se okupljanja završila, sumirala bih probleme u radu sa svojom braćom i sestrama u grupi za donošenje odluka. Iako je ponekad bilo mnogo posla i moje telo je bilo pomalo umorno, nisam izbegavala svoju dužnost kao što sam to radila ranije.

Godine 2023, održavali su se izbori za vođe i đakone zbog reorganizacije nekih crkava i obim mog posla se mnogo povećao. Svakog dana sam bila zauzeta do kasno u noć. Tokom tog perioda, jednostavno sam osećala da je to previše muke i previše zamorno. Ubrzo nakon toga, crkva je održala novi krug izbora i želela sam da iskoristim ovu priliku da napustim svoj položaj u okružnoj grupi za donošenje odluka i da umesto toga obavljam lakšu dužnost. U tom trenutku sam shvatila da ponovo želim da vodim računa o svom telu i prizvala sam Boga u svom srcu da me vodi kako bih mogla da primenjujem istinu. U to vreme, dve himne Božjih reči su mi pale na pamet.

Bog čuva one koji Ga slušaju i koji Mu se pokoravaju

Boga uopšte ne zanima da li je neka osoba velika ili beznačajna – dokle god ona može da Ga sluša, sve dok se pokorava Njegovim uputstvima i onome što joj On poverava, i sve dok je u stanju da sarađuje s Njegovim delom, Njegovom voljom i Njegovim planom, tako da Njegova volja i plan mogu da se ispune bez teškoća, ponašanje te osobe biće dostojno Njegovog pamćenja i primanja Njegovog blagoslova. Bog duboko ceni takve ljude, ceni njihove postupke, njihovu ljubav i naklonost prema Njemu. To je Božji stav.

– „Reč”, 2. tom, „O spoznaji Boga”, „Božje delo, Božja narav i Sâm Bog I”

Ono što Bog vrednuje jeste čovekovo srce

Kad neka osoba prihvati ono što joj je Bog poverio, Bog na osnovu vlastitog merila ocenjuje da li su njeni postupci dobri ili loši, da li Mu se ta osoba pokorila, da li je udovoljila Njegovim namerama i da li je ono što radi u skladu s merilom. Ono do čega je Bogu stalo jeste srce te osobe, a ne spoljašnji aspekti njenih postupaka. Nije stvar u tome da Bog treba da blagoslovi svakoga ko nešto radi, bez obzira kako to radi. Po tom pitanju ljudi pogrešno tumače Boga. Bog ne posmatra samo krajnji rezultat stvari, već se više fokusira na to kakvo je čovekovo srce i kakav je njegov stav tokom razvoja događaja, i gleda da li u čovekovom srcu ima pokornosti, obzira i želje da se Bogu udovolji.

– „Reč”, 2. tom, „O spoznaji Boga”, „Božje delo, Božja narav i Sâm Bog I”

Božje reči su me zaista ganule, posebno kada sam pročitala: „Bog ne posmatra samo krajnji rezultat stvari, već se više fokusira na to kakvo je čovekovo srce i kakav je njegov stav tokom razvoja događaja, i gleda da li u čovekovom srcu ima pokornosti, obzira i želje da se Bogu udovolji.” Shvatila sam da je ono do čega je Bogu stalo ljudsko srce. Kada se svaka pojedina stvar desi, ono što Bog želi da vidi jeste da li su ljudska srca pokorna i obzirna prema Bogu i da li mogu da se odreknu sopstvenih interesa kako bi udovoljili Bogu. Kad god bi me zadesio važan posao, ili bih se suočila sa izborima, nisam razmišljala o tome kako da udovoljim Božjim namerama, samo o tome kako da izbegnem patnju tela i kako da preuzmem manje odgovornosti. Toliko mi je nedostajala savest, bila sam tako sebična i ogavna! Sada je crkva održavala nove izbore i morala sam bar da imam pokoran stav. Ako bih bila izabrana, to bi bilo Božje uzdizanje mene. Ako ne bih bila izabrana, bilo bi lekcija koju treba da naučim. U svakom slučaju, trebalo bi da se pokorim. Kada sam to pomislila, moje srce se znatno smirilo i učestvovala sam na izborima. Na kraju sam izabrana za člana okružne grupe za donošenje odluka i moje srce je moglo da se pokori.

Kasnije sam pročitala odlomak Božjih reči i shvatila zašto sam stalno pokazivala obzir prema telu i izbegavala svoju dužnost. Svemogući Bog kaže: „Što se tiče tela, što si bolji prema njemu, to će ono biti pohlepnije. Ono je stvoreno da istrpi malo patnje. Ljudi koji istrpe malo patnje ići će pravim putem i baviti se pravim radom. Ako telo ne istrpi patnju, već žudi za komforom i odrasta u gnezdu komfora, onda ljudi neće postići ništa i nikako ne mogu da steknu istinu. Ako se ljudi susreću sa prirodnim nepogodama i katastrofama koje je prouzrokovao čovek, biće lišeni smisla i biće nerazumni. Kako vreme bude odmicalo, samo će bivati razvratniji. Ima li mnogo primera za to? Vidiš da među nevernicima ima mnogo pevača i filmskih zvezda koji su bili prilično spremni da izdrže teškoće i posvetili su se svom poslu pre nego što su postali poznati. Ali, kad steknu slavu i počnu da zarađuju veliki novac, ne idu pravim putem. Neki od njih konzumiraju droge, neki izvrše samoubistvo i život im se skrati. Šta dovodi do toga? Njihova materijalna zadovoljstva su preterana, previše su komotni i ne znaju kako da dođu do većeg uživanja ili većeg uzbuđenja. Neki od njih se okreću drogama u potrazi za većim uzbuđenjem i zadovoljstvom, a kako vreme prolazi, ne mogu da ih se odreknu. Neki umiru od prekomerne upotrebe droga, a drugi, ne znajući kako da se toga oslobode, na kraju jednostavno izvrše samoubistvo. Ovakvih primera ima mnogo. Bez obzira na to koliko se dobro hraniš, koliko se dobro oblačiš, koliko dobro živiš, koliko uživaš ili koliko ti je udoban život, i bez obzira na to u kojoj meri su ti želje zadovoljene, na kraju se doda praznina na prazninu, a rezultat je uništenje. Da li je ta sreća koju nevernici traže prava sreća? U stvari, to nije sreća. To je ljudsko zamišljanje, to je oblik izopačenosti, to je put kojim ljudi postaju izopačeni. Takozvana sreća kojoj ljudi streme lažna je sreća. To je zapravo patnja. To nije cilj kome ljudi treba da streme, niti je u tome vrednost življenja. Neki od načina i metoda kojima Sotona kvari ljude jeste to što ih podstiče da kao cilj postave telesno zadovoljstvo i prepuštanje požudi. Na taj način Sotona umrtvljuje ljude, mami ljude i kvari ljude, navodeći ih da se osećaju kao da je to sreća, i usmeravajući ih da jure ka tom cilju. Ljudi veruju da će sticanjem tih stvari postići sreću, tako da čine sve što je u njihovoj moći da krenu u potragu za tim ciljem. A onda, nakon što taj cilj postignu, ne osećaju to kao sreću, već osećaju prazninu i bol. Time se dokazuje da to nije ispravan put; to je put u smrt(„Reč”, 3. tom, „Govori Hrista poslednjih dana”, treći deo). Iz Božjih reči sam shvatila da je razlog zbog kog sam stalno žudela za udobnošću bio taj što je postojao problem u mojim mislima i pogledima. Od malih nogu, bila sam pod dubokim uticajem i uslovljena od strane društva i svoje porodice i verovala sam da je težnja za telesnim udobnostima dobro postupanje prema sebi. Često sam slušala ljude kako govore: „Ljudi treba da žive za sebe, da im telo bude udobno i spokojno. Ne treba da žive za druge. Tako radi pametan čovek.” Moji roditelji su takođe često govorili: „Šta god radimo, to je da bismo uživali u udobnom životu bez patnje ili umora. Zar svrha života nije da se uživa u životu?” Polako sam prihvatila ta pogrešna gledišta. Postala su načela po kojima sam postupala i ciljevi mog stremljenja. Kada sam išla u školu, samo sam želela da učim jednostavne stvari. Nisam želela da učim ništa što je zahtevalo umni napor. Na primer, bila sam veoma nevoljna da učim predmete poput matematike, koji su mi bili mentalno izazovni. Nakon što sam počela da verujem u Boga, iako sam obavljala svoje dužnosti u crkvi, i dalje sam težila telesnim udobnostima. Nisam bila voljna da nosim teško breme u obavljanju svoje dužnosti i nisam želela da obavljam dužnosti koje uključuju umni napor ili telesnu patnju. Samo sam želela da obavljam lake i jednostavne dužnosti. Čim bi se zahtevale teške dužnosti ili one koje uključuju veliki obim posla, želela sam da ih izbegnem. Na primer, prvi put kada sam izabrana za vođu okružne grupe za odlučivanje, pošto sam se plašila da će položaj vođe grupe podrazumevati mnogo rada i da će me fizički umoriti, smislila sam mnogo izgovora i namerno spomenula svoju iskvarenost i nedostatke kako bi se svi složili da ne budem vođa grupe. Na sledećim izborima i dalje sam vodila računa o svom telu, pa sam čak želela i da se povučem sa svog položaja u grupi za odlučivanje. Mislila sam samo o sopstvenim telesnim interesima, nikada nisam pokazivala obzir prema Božjim namerama i stalno sam izbegavala svoju dužnost kako moje telo ne bi patilo. Ovo ponašanje je bilo buntovništvo protiv Boga i izdaja Boga. Ako se ne bih pokajala, na kraju, ne samo da ne bih zadobila istinu niti promenila svoje iskvarene naravi, već bih mogla da zapadnem u nesreću i bila uništena. Kao što Bog kaže: „Neki od načina i metoda kojima Sotona kvari ljude jeste to što ih podstiče da kao cilj postave telesno zadovoljstvo i prepuštanje požudi. Na taj način Sotona umrtvljuje ljude, mami ljude i kvari ljude, navodeći ih da se osećaju kao da je to sreća, i usmeravajući ih da jure ka tom cilju. Ljudi veruju da će sticanjem tih stvari postići sreću, tako da čine sve što je u njihovoj moći da krenu u potragu za tim ciljem. A onda, nakon što taj cilj postignu, ne osećaju to kao sreću, već osećaju prazninu i bol. Time se dokazuje da to nije ispravan put; to je put u smrt.” Sotona iskušava i kvari ljude težnjom za telesnim udobnostima, navodeći ih da veruju da samo zadovoljavanje tela može doneti sreću. Zapravo, ma koliko je osobi udobno ili ma kako uživa u telu, ona i dalje oseća prazninu i jad u dubini svog srca. Uvek sam težila telesnim udobnostima i nisam želela da obavljam dužnosti koje podrazumevaju veliki obim posla. Mislila sam da ću na taj način imati više vremena da se odmaram ili da radim stvari u kojima uživam. Međutim, nakon što sam izbegla svoju dužnost, moje srce nije imalo mira, već sam, umesto toga, pala u duboki jad i samoprekor. Taj osećaj se ne može opisati rečima. Znala sam da sam, zato što sam se pobunila protiv Boga, izgubila Njegovo prisustvo. Iskusila sam da težnja za telesnim udobnostima nije ispravan put i da će samo navesti ljude da budu sve više i više iskvareni i da se sve više i više opiru Bogu.

U aprilu 2024. godine, zbog potreba posla, propovednica iz oblasti za koju sam bila odgovorna premeštena je na drugo mesto da obavlja svoje dužnosti. Morala sam privremeno da pratim posao za koji je ona bila odgovorna i bila sam pomalo zabrinuta. Bilo je toliko posla za uraditi – biće tako zamorno! Shvatila sam da ponovo želim da pokažem obzir prema svom telu i tiho sam se pomolila Bogu, da me On povede da mogu da se pokorim. Kasnije sam pročitala odlomak Božjih reči i pronašla put primene. Svemogući Bog kaže: „Svaka odrasla osoba mora da preuzme odgovornosti odrasle osobe, bez obzira na količinu pritiska s kojim se suočava, kao što su nedaće, bolesti, pa čak i razne teškoće – to su stvari koje svako treba da iskusi i podnese. One su deo života normalne osobe. Ako ne možeš da podneseš pritisak ili izdržiš patnju, to znači da si previše krhak i beskoristan. Svako ko živi mora da podnese ovu patnju i niko ne može da je izbegne. Bilo da je to u društvu ili u Božjoj kući, svima je isto. Ovo je odgovornost koju treba da izdržiš, teško breme koje odrasla osoba treba da nosi, stvar koju treba da prihvatiš i ne treba da je izbegavaš. Ako uvek pokušavaš da sve to izbegneš ili odbaciš, onda će tvoje emocije sputanosti izaći na videlo i uvek će te uplitati u svoju mrežu. Međutim, ako sve ovo možeš pravilno da shvatiš i prihvatiš, i to posmatraš kao neophodni deo svog života i postojanja, onda ove stvari ne treba da budu razlog zbog koga ćeš razvijati negativne emocije. S jedne strane, moraš da naučiš da preuzimaš odgovornosti i obaveze koje odrasle osobe treba da imaju i da preuzimaju. S druge strane, treba da naučiš da s normalnom ljudskošću vodiš skladan suživot s drugima u svojoj životnoj i radnoj sredini. Nemoj naprosto da radiš ono što ti se prohte. Koja je svrha skladnog suživota? Da se bolje dovrši posao i bolje ispune obaveze i odgovornosti koje ti, kao odrasla osoba, treba da završiš i ispuniš, da se na minimum svedu gubici izazvani problemima s kojima se susrećeš na svom poslu i da se maksimalno povećaju rezultati i efikasnost tvog posla. To je ono što treba da postigneš. Ako poseduješ normalnu ljudskost, to treba da postigneš kad radiš među ljudima. A kad je reč o pritisku u radu, bilo da on potiče od Višnjeg ili od Božje kuće ili ako je to pritisak koji ti nameću braća i sestre, to je nešto što treba da podneseš. Ne možeš da kažeš: ’Ovo je previše pritiska za mene, pa to neću uraditi. Ja samo tražim dokolicu, lagodnost, sreću i udobnost u izvršavanju svoje dužnosti i u radu u Božjoj kući.’ To neće funkcionisati; to nije misao koju normalna odrasla osoba treba da poseduje, a Božja kuća nije mesto na kome ćeš se prepuštati udobnosti. U svom životu i poslu, svaka osoba preuzima određeni stepen pritiska i rizika. Na svakom poslu, a posebno obavljajući svoju dužnost u Božjoj kući, treba da stremiš optimalnim rezultatima. U širim razmerama, to su učenje i zahtev koji dolaze od Boga. U užim razmerama, to su stav, gledište, merilo i načelo koje svaka osoba treba da usvoji u svom ponašanju i postupcima. Kad obavljaš dužnost u Božjoj kući, moraš da naučiš da se pridržavaš propisa i sistema Božje kuće, moraš da naučiš da se povinuješ, da naučiš pravila i ponašaš se pristojno. To je suštinski deo nečijeg ponašanja(„Reč”, 6. tom, „O stremljenju ka istini”, „Kako stremiti ka istini (5)”). Nakon što sam pročitala Božje reči, shvatila sam da kao odrasli, svi imamo sopstvene odgovornosti i obaveze, bilo u Božjoj kući ili u neverničkom svetu. To je ono što normalna osoba treba da preuzme. U procesu obavljanja svoje dužnosti, iako telo mora da pati, da plati cenu i da izdrži neki pritisak, sve su to odgovornosti koje odrasli moraju da ponesu. Ne smem da se plašim patnje, niti smem da izbegavam dužnosti kada vidim da su teške. Tako postupati je jednostavno previše lišeno savesti i ljudskosti. Zato sam se svesno molila Bogu da se pobunim protiv tela i polako sam mogla da se pokorim.

Kroz ovo iskustvo sam shvatila da sam, iako moje telo pati i oseća se umorno kada preuzimam posao u crkvi, stekla mnogo. Shvatila sam da kada me stvari zadese, moram da tražim istina-načela, a i moja ljudskost je takođe mnogo sazrela, od toga da sam se na početku uvek oslanjala na druge do toga da sam sada naučila da radim samostalno. Kada braća i sestre imaju teškoće ili predstave, mogu takođe da pronađem relevantne istine da o njima razgovaram u zajedništvu i da ih rešim. Iako mi je obim posla veći nego pre, takođe sam mnogo zadobila i stekla. Sve je ovo posebna blagodat od Boga. Hvala Bogu!

Prethodno: 86. Šta mi je donela težnja za savršenim brakom?

Sledeće: 88. Oslobodila sam se okova slave i dobitka

Bog može naše patnje da pretvori u blagoslove. Ako verujete u to, da li biste želeli da se pridružite našoj grupi da naučite Božje reči i tako primite Njegove blagoslove?

Podešavanja

  • Tekst
  • Teme

Jednobojno

Teme

Fontovi

Veličina fonta

Prored

Prored

Širina stranice

Sadržaj

Traži

  • Pretražite ovaj tekst
  • Pretražite ovu knjigu

Povežite se sa nama preko Mesindžera