Kako se odnositi prema dobroti porodice koja nas je odgojila
Rođen sam u prilično maloj zemlji sa relativno nerazvijenom ekonomijom. Moji roditelji i njihovi roditelji bili su poljoprivrednici, a naš...
Jednog dana u oktobru 2018. godine, starešina mi je rekao: „Tvoji roditelji su uklonjeni iz crkve.” Bila sam zaprepašćena – jednostavno nisam mogla da poverujem. Znala sam da su moji roditelji radili stvari koje su unosile pometnju, ali svakako ne nešto toliko loše da bi bili uklonjeni? Samo sam sedela tamo, zaprepašćena, dok mi se u srcu odvijao pravi metež. Moja starija sestra je ranije izbačena iz crkve jer je bila saučesnik antihrista i nije se pokajala uprkos svim naporima da se s njom razgovara u zajedništvu. Sada su i moji roditelji uklonjeni. Ja sam ostala jedini vernik u našoj porodici. U tom trenutku osećala sam se tako usamljeno. Prošlo je više od dve decenije otkako se naša porodica pridružila veri, i tokom tog vremena trpeli smo ugnjetavanje KPK partije. Mog tatu su dva puta hapsili zbog propovedanja jevanđelja i proveo je pet godina u zatvoru. Moja mama, sestra i ja nismo imale stalno prebivalište; često smo se selile kako bismo izbegle hapšenje. Prošli smo kroz razne uspone i padove, a sada se Božje delo približavalo kraju. Pa kako su mogli da budu uklonjeni iz crkve? Prošli su kroz izuzetno težak period i mnogo su patili. Da li je sve to bilo uzalud? Na tu pomisao nisam mogla da zadržim suze. U svom srcu sam se raspravljala sa Bogom: „Moji roditelji možda nisu postigli neko priznanje, ali su mnogo propatili. S obzirom na njihove mnoge godine žrtvovanja, zar nisu zaslužili još jednu šansu da se pokaju? Makar to značilo da ostanu samo službenici!” Što sam više razmišljala na taj način, to mi je bilo bolnije i mračnije i izgubila sam volju da obavljam svoju dužnost. Sestra sa kojom sam sarađivala rekla mi je mudre reči: „Kada se tako nešto dogodi, moraš to da prihvatiš od Boga – ne smeš da se žališ. Šta god Bog čini je pravedno.” Iako sam tada razumela njeno obrazloženje, nisam mogla da promenim svoj način razmišljanja.
Nekoliko nedelja kasnije pročitala sam dokumente o uklanjanju mojih roditelja. U njima je pisalo da je moj otac bio posebno nadmen, uvek je postupao po svom u vođenju opštih poslova, umesto da obavlja svoju dužnost u skladu sa načelima. Nije prihvatao predloge braće i sestara, što je dovelo do značajnih novčanih gubitaka za crkvu. Štaviše, nastavio je da isporučuje knjige Božjih reči iako je bio potpuno svestan bezbednosnih rizika koji su se posebno odnosili na njega. Jednostavno je odbacio savete braće i sestara i nastavio po svom, što je dovelo do toga da bude uhapšen i zatvoren, a knjige su zaplenjene. To je imalo štetne posledice po crkvu. Moj otac je takođe izvrnuo istinu kada je moja sestra bila izopštena, govoreći da se to desilo samo zato što je starešina imao nešto protiv nje. On je takođe napravio veliku pometnju oko navodne iskvarenosti koju je starešina otkrio, preteći da će je diskreditovati i svrgnuti. Neki drugi, navedeni na pogrešan put da bi stali na njegovu stranu, počeli su da gaje predrasude prema starešini, a to ju je ometalo da normalno obavlja svoju dužnost. Rad crkve bio je ozbiljno prekinut postupcima i ponašanjem mog oca, a on nije pokazao ni trunku griže savesti ili pokajanja za zlo koje je počinio. Na kraju je okarakterisan kao zla osoba i uklonjen je iz crkve. Moja majka je uklonjena takođe u skladu sa načelima, zato što nije prestajala da se protivi isključenju moje sestre. Nastavila je da se žali na starešinu pred ostalom braćom i sestrama, čime je izazvala nepoverenje na obe strane. Izvrnula je činjenice tokom okupljanja, braneći nekoliko ljudi koji su bili izopšteni i govoreći da je starešina imala nešto protiv njih. To je takođe dovelo do ozbiljnog prekida crkvenog života. Uprkos mnogim naporima braće i sestara da razgovaraju s njom, ona je odlučno odbijala da prihvati istinu. Nije sagledala stvari u skladu sa istina-načelima i stala je na stranu zlih ljudi u prekidanju rada crkve. Budući da nije imala ni malo osećaja pokajanja, na kraju je uklonjena iz crkve. Uzevši u obzir sva njihova zla dela, u principu sam znala da je ispravno da mama i tata budu uklonjeni iz crkve, ali kada sam pomislila da se to zaista dešava, nisam znala kako ću to podneti. To je bilo veoma uznemirujuće. Nakon čitanja dokumenata o njihovom uklanjanju, osećala sam se tupo i nisam mogla da prestanem da plačem. Počela sam da se raspravljam sa Bogom: „Bože, Ti voliš čovečanstvo. Moji roditelji su vernici preko 20 godina i prošli su kroz toliko teškoća. Zar se ne sećaš ničega što su žrtvovali?” Živela sam u negativnosti i nerazumevanju. S obzirom da je cela moja porodica uklonjena, a ja sam ostala jedini vernik, pitala sam se kako ću nastaviti tim putem. Duže od dve godine ostala sam u ovom stanju zbunjenosti, a na kraju sam zamenjena jer nisam ništa postigla tokom obavljanja svojih dužnosti. Osećala sam toliku teskobu i iznova se molila kroz suze: „O, Bože! Žalila sam se na Tebe i pogrešno sam Te razumela zbog toga što su moji roditelji uklonjeni iz crkve. Znam da je ovo stanje u kojem se nalazim opasno, ali nemam snage da ga se oslobodim. Bože, molim Te, vodi me i spasi me.”
Zatim sam, tokom svoje duhovne posvećenosti, pročitala neke Božje reči. Svemogući Bog kaže: „Znajući da ih Bog voli, ljudi Ga svode na simbol ljubavi: oni veruju da, ma šta ljudi radili, ma kako se ponašali, ma kako se prema Bogu ophodili i ma koliko prema Njemu bili buntovni, ništa od toga zapravo nije važno, zato što Bog poseduje ljubav, a Njegova je ljubav bezgranična i nemerljiva; Bog poseduje ljubav, pa prema ljudima može da bude tolerantan; Bog poseduje ljubav, pa može da bude milostiv prema ljudima, prema njihovoj nezrelosti, prema njihovoj neukosti i njihovoj buntovnosti. Da li zaista tako stoje stvari? Neki će ljudi, nakon što su jedanput ili čak više puta iskusili Božje strpljenje, ta svoja iskustva posmatrati kao kapital u vlastitom znanju o Bogu, verujući da će On doveka biti strpljiv i milostiv prema njima, da bi zatim, tokom svog života, na to Božje strpljenje gledali kao na standard prema kome se On prema njima ophodi. Ima i onih koji će, nakon što su jednom iskusili Božju trpeljivost, Boga zauvek svoditi u okvire trpeljivog – pri čemu je, u njihovoj glavi, ta trpeljivost beskonačna, bezuslovna, pa čak i sasvim neprincipijelna. Jesu li takva uverenja ispravna?” („Reč”, tom II, „O spoznaji Boga”, „Kako spoznati Božju narav i rezultate koje Njegovo delo treba da ostvari”). „Bog se prema svakoj osobi ophodi pravedno i krajnje ozbiljno pristupa Svom delu osvajanja i spasavanja ljudi. To je Njegovo upravljanje. Prema svakoj osobi se odnosi ozbiljno, a ne kao prema nekom kućnom ljubimcu s kojim bi se igrao. Božja ljubav prema ljudima ne ogleda se u maženju niti u tetošenju, kao što ni Njegova milost i trpeljivost prema ljudskom rodu ne podrazumevaju popustljivost ili nemešanje. Naprotiv, Božja ljubav prema ljudima obuhvata brižno čuvanje, sažaljenje i poštovanje života; Njegova milost i trpeljivost u sebi nose Njegova očekivanja od ljudi i predstavljaju temelj neophodan za opstanak ljudskog roda. Bog je živ i On zaista postoji; Njegov stav prema ljudima ne predstavlja skup pravila, već se zasniva na načelima i može se menjati. Njegove namere prema ljudima s vremenom se postepeno menjaju i transformišu, zavisno od okolnosti u kojima nastaju, kao i od stava svake pojedinačne osobe. Stoga bi u srcu trebalo da nosiš apsolutno jasnu spoznaju da je suština Božja nepromenljiva, te da će se Njegova narav ispoljavati u različitim vremenima i različitim kontekstima. Možda ti ne misliš da je ovo ozbiljna stvar i možda svoje lične predstave koristiš da bi zamišljao kako Bog treba da obavlja stvari. Ima, međutim, trenutaka kada je istinito baš ono gledište koje je potpuno suprotno tvom, a ti si Boga već naljutio time što si Ga odmeravao pomoću svojih ličnih predstava. To je zato što Bog ne funkcioniše onako kako ti to zamišljaš, niti će se prema ovoj stvari odnositi onako kako ti kažeš” („Reč”, tom II, „O spoznaji Boga”, „Kako spoznati Božju narav i rezultate koje Njegovo delo treba da ostvari”). Nakon čitanja Božjih reči, shvatila sam da je Bog ljubav, ali da je Božja ljubav prema čoveku zasnovana na načelima. Ona nije slepa i neprincipijelna poput ljubavi koju ljudi ispoljavaju. Bog je pravedan Bog. On zauzima stav prema ponašanju i postupcima svake osobe. Bog ima ljubav i milost za one koji vole istinu, a ipak su počinili prestupe. Ali zle ljude, koji mrze istinu, imaju odbojnost prema njoj i prekidaju rad crkve, On ukorava i eliminiše. Samo zato što je Bog ljubav ne znači da ima milosti i tolerancije prema zlim ljudima i da im dozvoljava da prekidaju rad crkve. Pogrešno sam razumela Božju narav i suštinu i definisala sam Ga u skladu sa svojim vlastitim predstavama. Pošto Bog voli ljude, pretpostavila sam da bi nastavio da nam daje šanse da se pokajemo, bez obzira na to koliko zla činimo, pod uslovom da Ga sledimo i da se žrtvujemo za Njega. Zato nisam mogla da prihvatim da su moji roditelji uklonjeni i počela sam da se raspravljam sa Bogom i da Mu se protivim. Razmišljajući o tome, shvatila sam da je crkva pružila mojim roditeljima mnogo šansi pre nego što ih je uklonila. Uklonjeni su iz crkve samo zato što se nikad nisu pokajali. Božja narav je pravedna i sveta. Dokle god su ljudi voljni da se pokaju za prestupe i otkrivanja iskvarenosti, Bog je izuzetno milostiv i tolerantan. Ali ljudi poput mojih roditelja, koji su činili toliko zla bez istinskog pokajanja i čija su se zlodela zapravo pogoršavala, uistinu su zli ljudi, i Bog ne može da nastavi da pokazuje milost i toleranciju prema takvim ljudima. Naročito, On ne može da bude blag prema njima samo zato što su dugogodišnji vernici i što su mnogo patili zbog vere.
Jednog dana, pročitala sam još jedan odlomak Božjih reči: „Ljudi kažu: ’Bog je pravedni Bog. Pod uslovom da Ga čovek do samog kraja sledi, On će prema čoveku zacelo biti nepristrasan, zato što je On najpravedniji. Ako Ga čovek bude sledio do samog kraja, zar bi On mogao da ga odbaci?’ Ja sam prema svim ljudima nepristrasan i svima sudim prema Svojoj pravednoj naravi, ali svi zahtevi koje pred ljude postavljam uključuju odgovarajuće uslove, a ono što Ja zahtevam moraju svi da ispune, ma o kome da se radi. Mene ne zanima tvoj staž, niti iskustvo; Mene jedino zanima da li slediš Moj put, te da li voliš istinu i da li si žedan istine. Ako u tebi nema istine, već navlačiš sramotu na Moje ime, i ne postupaš u skladu s Mojim putem, nego Me samo bezbrižno i bez razmišljanja slediš, Ja ću te, kad za to dođe vreme, udariti i kazniti zbog tvog zla, i šta ćeš onda imati da kažeš? Da li bi mogao da kažeš da Bog nije pravedan? Ako si se pridržavao svih reči koje sam danas izgovorio, onda si ti osoba kakvu Ja odobravam. Kažeš da si oduvek patio dok si Boga sledio, da si Ga sledio kroz oluje, te da si s Njim delio i dobro i zlo, ali nisi proživeo reči koje je Bog izgovorio; ti bi samo da svaki dan jurcaš okolo za Boga i daješ se za Boga, a nikada nisi razmišljao o tome da proživiš smislen život. I još kažeš: ’U svakom slučaju, verujem da je Bog pravedan. Patim radi Njega, trčim unaokolo za Njega i posvećujem se Njemu, pa čak i ako nisam postigao nikakve rezultate, podnosio sam teškoće; On će me se sigurno setiti.’ Tačno je da je Bog pravedan, ali ova pravednost nije ukaljana nikakvim nečistoćama: ona ne sadrži ljudsku volju, niti je ukaljana telom ni ljudskim nagodbama. Svi oni koji se bune i koji Mi se protive, svi koji se ne povinuju Njegovom putu; nikome se ne prašta i niko nije pošteđen!” („Reč”, tom I, „Božja pojava i delo”, „Petrova iskustva: njegovo znanje o grdnji i sudu”). Iz Božjih reči sam naučila da Božja pravednost nije onakva kakvom sam je zamišljala, već da ono što dobijemo zauzvrat zavisi od toga koliko smo uložili. Bog nije obavezan da iskazuje naklonost onima koji se daju, rade i pate za Njega. Za Boga ne postoji načelo „važno je naporno raditi, bez obzira na doprinos”. Bog ne određuje ishod neke osobe na osnovu toga koliko ona pati zbog rada, niti na osnovu njenog radnog staža. On ne gleda na to koliko se ona spolja žrtvuje. Važno je da li teži istini i sprovodi je u delo i da li postoji promena u njenoj život-naravi. Nikada neće dobiti Božje odobravanje ako ne sprovodi Njegove reči u delo, bez obzira na to koliko dugo radi ili koliko pati zbog rada. Biće pravedno kažnjena od Boga za zlo koje je počinila. Procenjivala sam Božju pravednost transakcionim načinom razmišljanja. Mislila sam da moji roditelji, budući da su se mnogo žrtvovali i patili tokom godina verovanja, treba da imaju više prilika za pokajanje i budu zadržani u crkvi, bez obzira na to koliko su zla počinili. U suprotnom, to ne bi bilo pošteno prema njima. Ali moj način razmišljanja bio je potpuno pogrešan. Pomislila sam na Pavla, koji je putovao celom Evropom da prenosi jevanđelje Gospoda. Više puta je bio uhapšen i mnogo je propatio, ali gde god da je išao, uzdizao je sebe i svedočio o sebi. Na kraju, rekao je da živi kao Hristos i da bi mu smrt bila dobitak. Zbog toga su ga poštovali dve hiljade godina. U mislima ljudi zauzeo je mesto koje je bilo iznad mesta Gospoda Isusa i na kraju ga je Bog kaznio jer Mu se opirao. Iz ovoga sam shvatila da Bog ne gleda na to koliko ljudi spolja rade i pate. On kažnjava, prema njihovim delima, one koji čine zlo i vređaju Njegovu narav, a uporno odbijaju da se pokaju. Poput mojih roditelja, na primer, iako su se trudili, naporno radili i mnogo davali, oni nisu hteli da prihvate istinu ni najmanje. Sve što su činili služilo je da prekine rad crkve i podriva normalni crkveni život, čime su nanosili štetu životima braće i sestara i ugrožavali interese crkve. Njihovo uklanjanje iz crkve bilo je u skladu sa načelima i predstavljalo je Božju pravednost. Ne razumevajući Božju pravednu narav, držala sam se transakcione predstave „važno je naporno raditi, bez obzira na doprinos”. Pokušavala sam da raspravljam sa Bogom o tome i da pravim pometnju, dok sam sve vreme živela u negativnom stanju i prkosila Bogu. Bila sam toliko buntovna! Shvativši to, osećala sam se užasno i pokajnički, pa sam se kroz plač molila: „Bože! Sve ove godine sam verovala u Tebe, a da Te uopšte nisam poznavala. Procenjivala sam Tvoju ljubav i pravednost prema svojim predstavama i zamislima. Stalno sam se suprotstavljala Tebi i pokušavala da se raspravljam s Tobom. O, Bože, sad vidim da je uklanjanje mojih roditelja bila Tvoja pravednost.” Osetila sam veliko olakšanje nakon te molitve.
Kasnije, kada sam razmislila o tome, shvatila sam da sam zbog snažne privrženosti prema svojim roditeljima bila toliko uznemirena jer su uklonjeni iz crkve. To me podsetilo na neke Božje reči: „Bog je stvorio ovaj svet i u njega uveo čoveka, živo biće kome je podario život. Zatim je čovek dobio roditelje i rođake i više nije bio sâm. Otkako je čovek prvi put ugledao ovaj materijalni svet, bilo mu je suđeno da postoji unutar Božjeg predodređenja. Dah života od Boga je to što podržava svako živo biće dok odrasta. Tokom ovog procesa, niko ne oseća da čovek postoji i odrasta pod Božjom negom; naprotiv, ljudi smatraju da čovek odrasta pod blagodaću roditeljskog odgajanja i da je njegov sopstveni životni instinkt ono što pokreće njegov rast. Ovo je zato što čovek ne zna ko mu je podario život, niti odakle je taj život došao, a još manje poznaje način na koji životni instinkt stvara čuda. On zna samo da je hrana osnova za održanje njegovog života, da je istrajnost izvor postojanja njegovog života i da su uverenja u njegovom umu kapital od kojeg zavisi njegov opstanak. Čovek je potpuno nesvestan Božje blagodati i opskrbe, te tako traći život koji mu je Bog podario… Nijedna jedina osoba nad kojom Bog bdi i danju i noću ne preuzima inicijativu da Ga obožava. Bog jednostavno vrši delo na čoveku, od kojeg nema nikakvih očekivanja, onako kako je On to isplanirao. On to čini u nadi da će se jednoga dana čovek probuditi iz svog sna i iznenada shvatiti vrednost i značenje života, cenu koju je Bog platio za sve što mu je darovao, i nestrpljivost sa kojom Bog očajnički žudi da Mu se čovek ponovo vrati” („Reč”, tom I, „Božja pojava i delo”, „Bog je izvor čovekovog života”). „Nijedan nevernik ne veruje da postoji Bog, ili da je On stvorio nebo i zemlju i sva stvorenja, ili da je Bog stvorio čoveka. Ima čak i onih koji kažu: ’Život čoveku daju roditelji i on treba da ih poštuje.’ Odakle dolazi takva misao ili stav? Da li dolazi od Sotone? To su milenijumi tradicionalne kulture koji su na taj način obrazovali i zaveli čoveka, navodeći ga da poriče Božju tvorevinu i suverenost. Bez Sotoninog navođenja na stranputicu i kontrole, čovečanstvo bi istraživalo Božje delo i čitalo Njegove reči, te bi znali da ih je Bog stvorio, da im je Bog dao život; znali bi da im je Bog dao sve što imaju i da je Bog taj kome treba da se zahvaljuju. Ako nam neko učini dobro, treba da ga prihvatimo od Boga – posebno ako nam dobro učine roditelji, koji su nas rodili i podigli; sve je to Bog uredio. Bog ima suverenost nad svim; čovek je samo oruđe za služenje. Ako neko može da ostavi svoje roditelje po strani, ili svog muža (ili ženu) i decu, kako bi se dao Bogu, onda će ta osoba biti jača i imaće veći osećaj za pravdu pred Njim” („Reč”, tom III, „Govori Hrista poslednjih dana”, „Samo se spoznajom sopstvenih pogrešnih gledišta može zaista postići preobražaj”). Iz Božjih reči shvatila sam da je Bog izvor ljudskog života i da nam je sve što posedujemo darovao Bog; da smo došli do ovog trenutka isključivo zahvaljujući Božjoj brizi i zaštiti i da su oni koji su milostivi prema nama ili koji nam pomažu to učinili po Božjem uređenju. Treba da to prihvatimo od Boga i da Mu budemo zahvalni na Njegovoj ljubavi. Shvatila sam da sam, umesto da se vodim Božjim rečima, razmišljala samo o dobroti koju su mi roditelji pokazali. Nisam uvidela da su Božja suverenost i uređenja stajali iza svega što su moji roditelji činili i da su me Božja briga, zaštita i vođstvo doveli dovde. Nisam zahvalila Bogu za Njegovu brigu i zaštitu niti sam uzvratila na Njegovu ljubav. Umesto toga, bila sam buntovna i prkosila Bogu. Što sam više razmišljala o tome, to sam više osećala koliko sam bila nepromišljena. Izneverila sam Boga!
Kasnije sam pročitala još jedan odlomak Božjih reči: „Ko su Sotone, ko su demoni i ko su Božji neprijatelji? Nisu li to oni koji pružaju otpor i ne veruju u Boga? Nisu li to oni koji su buntovni prema Bogu? Nisu li to oni koji tvrde da poseduju veru, ali koji ipak nemaju istinu? Zar to nisu oni koji samo tragaju kako bi dobili blagoslove, ali pritom nisu u stanju da svedoče za Boga? Ti se i danas družiš s tim demonima i ophodiš se prema njima sa savešću i s ljubavlju, no, zar se to ne računa kao da pokazuješ dobrotu prema Sotoni? Nisi li ti u savezu s demonima? Ako su ljudi stigli dovde, a još uvek nisu u stanju da razlikuju dobro od zla, i nastavljaju da slepo budu puni ljubavi i milosrdni, bez ikakve želje da traže Božje srce ili da na bilo koji način budu u stanju da Božje srce uzmu kao svoje, njihovi će ishodi biti utoliko bedniji. Svako ko ne veruje u ovaploćenog Boga, neprijatelj je Božji. Ako prema Božjim neprijateljima možeš da se ophodiš sa savešću i ljubavlju, zar nisi lišen osećaja za pravdu? Ako si usklađen s onima koje mrzim i kojima se protivim, pa se prema njima i dalje ophodiš s ljubavlju ili im pokazuješ lična osećanja, zar nisi buntovan? Zar se namerno ne opireš Bogu? Da li takva osoba zapravo poseduje istinu? Ako se ljudi prema Božjim neprijateljima ophode sa savešću, prema demonima s ljubavlju, a prema Sotoni s milošću, zar oni time namerno ne prekidaju Božje delo?” („Reč”, tom I, „Božja pojava i delo”, „Bog i čovek će zajedno ući u počinak”). Božje reči su otkrile moje tačno stanje. Bog zahteva da volimo ono što On voli i mrzimo ono što On mrzi. Oni koji mrze istinu i opiru se Bogu su u suštini zli ljudi koje Bog prezire i mrzi, pa bi trebalo i mi da ih mrzimo. Nisam prosuđivala suštinu svojih roditelja u skladu sa Božjim rečima. Bez obzira na to koliko su štetili radu crkve, ja sam stala na njihovu stranu, raspravljala se sa Bogom i opirala Mu se. Čak sam izgubila volju za obavljanje svoje dužnosti. Ali sada sam razumela zašto je Bog rekao: „Osećanja su Njegov neprijatelj” („Reč”, tom I, „Božja pojava i delo”, 28. poglavlje, „Otkrivanje tajni ’Božjih reči celoj vaseljeni’”). Zbog privrženosti, gajila sam ljubav i milost prema zlim ljudima. Čak sam se ponadala da će im crkva dati još jednu šansu da se pokaju i ostanu u crkvi. Bila sam tako glupa! Zli ljudi se nikada istinski ne kaju, bez obzira na sve. To je nešto što je određeno njihovom suštinom. Dozvoliti mojim roditeljima da ostanu u crkvi značilo bi odobriti zlo koje su nastavili da čine i njihovo prekidanje crkvenog rada. To bi značilo stati na stranu zlih ljudi protiv Boga!
Kasnije sam pročitala još jedan odlomak Božjih reči koji me donekle prosvetio. Božje reči kažu: „Jednog dana, kad budeš razumeo ponešto od istine, nećeš više misliti da ti je majka najbolja osoba niti da su tvoji roditelji najbolji ljudi. Shvatićeš da su i oni deo iskvarenog ljudskog roda, da su im iskvarene naravi sve iste, da je jedino što ih izdvaja od ostalih krvna veza koju imaju s tobom i da, ako ne veruju u Boga, onda su isti kao nevernici. Više ih nećeš posmatrati iz perspektive člana porodice, ili iz perspektive vaše telesne veze, već iz ugla istine. Koji su glavni aspekti koje treba da posmatraš? Treba da posmatraš njihove poglede u vezi s verom u Boga, njihove poglede na svet, njihova gledišta prilikom rešavanja stvari, i kao najvažnije, njihove stavove prema Bogu. Ako ispravno gledaš na te aspekte, moći ćeš jasno da vidiš da li su oni dobri ili loši ljudi. Jednog dana ćeš možda jasno uvideti da su i oni ljudi s iskvarenim naravima baš kao i ti, te da to uopšte nisu dobrodušni ljudi koji te zaista vole, kako si ih zamišljao, niti su kadri da te vode do istine ili na pravi put u životu. Možda ćeš jasno videti da to što su za tebe učinili i nije od velike koristi za tebe i da ti nije od pomoći u hodanju pravim putem u životu. Takođe ćeš možda uvideti da su mnogi njihovi postupci i mišljenja u suprotnosti s istinom, da su telesni i da ih zbog toga prezireš, da su ti odvratni i odbojni. Ako sve to budeš uvideo, onda ćeš u svom srcu moći ispravno da se odnosiš prema svojim roditeljima i više ti neće nedostajati, nećeš se brinuti za njih niti osećati da ne možeš da živiš odvojen od njih; oni su svoju misiju kao roditelji završili. Više se nećeš prema njima odnositi kao prema najbliskijim osobama niti kao prema svojim idolima. Umesto toga, odnosićeš se prema njima kao prema običnim ljudima i tada ćeš se u potpunosti osloboditi stega osećanja i istinski se izdići iznad svojih osećanja i porodične ljubavi” („Reč”, tom III, „Govori Hrista poslednjih dana”, „Jedino se razrešenjem sopstvenih iskvarenih naravi može postići pravi preobražaj”). Bilo je veoma dirljivo čitati ovo. Zbog snažnih osećanja prema roditeljima, videla sam samo koliko su bili dobri prema meni, a ne njihov stav prema istini i Bogu. Nisam bila u stanju da jasno sagledam njihovu suštinu ili put kojim su išli, i zato nisam pravilno postupila po pitanju njihovog uklanjanja. Zarobljena u osećanjima, raspravljala sam se sa Bogom i duže od dve godine bila sam negativna i prkosna. Moj život je bio ozbiljno narušen i počinila sam prestupe. Postepeno, kroz zalivanje i hranjenje Božjim rečima, moje tvrdo, buntovno srce se probudilo i moje pogrešne predstave i pogrešna shvatanja o Bogu su nestali. Sada se osećam mnogo slobodnije i povratila sam volju za obavljanjem svoje dužnosti. Hvala Bogu na Njegovom spasenju.
Bog može naše patnje da pretvori u blagoslove. Ako verujete u to, da li biste želeli da se pridružite našoj grupi da naučite Božje reči i tako primite Njegove blagoslove?
Rođen sam u prilično maloj zemlji sa relativno nerazvijenom ekonomijom. Moji roditelji i njihovi roditelji bili su poljoprivrednici, a naš...
Rođena sam u zemljoradničkoj porodici i nismo baš bili imućni. Kada sam imala pet godina, tata nas je napustio da bi zasnovao novu...
U junu 2019. godine, otišla sam da obavljam svoje dužnosti u drugoj regiji. Nisam išla kući više od godinu dana, pa je moj muž, nevernik,...
Još od detinjstva, porodica mi je bila relativno siromašna. Rodbina i prijatelji gledali su nas s visine, a čak su nas i moji deda i baba...