Rast kroz neuspehe i poteškoće
Prihvatila sam delo Svemogućeg Boga poslednjih dana u decembru 2020. godine. Nekoliko meseci kasnije sam izabrana za crkvenog vođu. U crkvi...
U januaru 2022. godine izabrana sam da služim kao starešina crkve i uglavnom sam bila zadužena za rad na produkciji video-zapisa. U to vreme bila sam prilično zbunjena: s jedne strane, brinula sam se da bih, zbog nedostatka tehničkih veština, ako bih se pokorila, ali ne bih bila u stanju da dobro obavljam svoj posao, mogla biti otkrivena i otpuštena. S druge strane, ako bih odbila da obavljam ovu dužnost, osećala bih se prilično krivom. Zato sam se pomolila Bogu, tražeći od Njega da me vodi ka razumevanju Njegove namere. Tog dana sam se srela s bratom koji je, nakon što je saslušao kako se osećam, razgovarao sa mnom u zajedništvu na sledeći način: „Glavni razlog zbog kojeg ne želiš da služiš kao starešina je zbog toga što brineš o svojim sopstvenim izgledima i sudbini. Brineš se da nećeš moći da obavljaš stvarni posao i da ćeš biti otkrivena i otpuštena. Takođe imaš pogrešno gledište da je opasno biti starešina, jer su starešine podložne tome da budu otkrivene i uklonjene. Na oprezu si prema Bogu i pogrešno Ga razumeš. U stvarnosti, razlog iz kojeg su mnoge starešine otkrivene i uklonjene nije to što su bile na toj poziciji, već to što nisu težili istini, niti sledili pravi put i uvek su stremili ka statusu i činili loše stvari.” Bratova beseda je tačno opisala moj način razmišljanja i pomogla mi da steknem znanje o svom stanju. Nakon toga, potražila sam Božje reči koje su se odnosile na moje stanje, kako bi ih jela i pila.
Jednog dana, naišla sam na dva odlomka Božjih reči: „Kada se izvrši jednostavno prilagođavanje njihove dužnosti, ljudi na to treba da odgovore sa stavom poslušnosti, da rade kako im Božja kuća kaže i da rade ono što mogu, i ma šta god radili, da to rade onako kako je u njihovoj moći, svim srcem i svom snagom. Ono što je Bog učinio nije greška. Takvu jednostavnu istinu mogu da primenjuju ljudi sa malo savesti i razuma, ali to je izvan sposobnosti antihrista. Kada dođe do prilagođavanja dužnosti, antihristi će odmah ponuditi argumente, sofizam i prkos, a duboko u sebi odbijaju da to prihvate. Šta im je u srcu? Sumnje i nedoumice; onda ispituju druge koristeći sve vrste metoda. (…) Zašto bi jednostavnu stvar učinili tako komplikovanom? Postoji samo jedan razlog: antihristi nikada ne slušaju uređenja Božje kuće i oni uvek usko povezuju svoju dužnost, slavu, dobit i status sa svojom nadom da će dobiti blagoslove, povezuju i sa svojim budućim odredištem, kao da kad jednom izgube svoj ugled i status, nemaju nade da će dobiti blagoslove i nagrade, što im se čini kao da time gube svoj život. Oni misle: ’Moram da budem oprezan, ne smem da budem nemaran! Ne mogu se osloniti na božju kuću, braću i sestre, vođe i delatnike, pa čak ni na boga. Ne mogu da verujem nikome od njih. Osoba na koju se najviše možeš osloniti i koja je najviše vredna poverenja si ti sam. Ako ne praviš planove za sebe, ko će brinuti o tebi? Ko će razmatrati tvoju budućnost? Ko će razmotriti da li ćeš primiti blagoslove ili ne? Zbog toga moram pažljivo da pravim planove i proračune radi sebe. Ne smem da pogrešim niti da budem čak i malo nemaran, inače, šta ću ako neko pokuša da me iskoristi?’ Zato se oni čuvaju vođa i delatnika Božje kuće, bojeći se da će ih neko raspoznati ili prozreti, i da će tada biti smenjeni, da će im san o blagoslovima biti pokvaren. Oni misle da moraju da zadrže svoj ugled i status da bi imali nadu da će dobiti blagoslove. Za antihrista je biti blagosloven veće od nebesa, veće od života, važnije od traganja za istinom, od promene naravi ili ličnog spasenja, i važnije od toga da dobro obavljaju svoju dužnost i da budu stvoreno biće koje je u skladu sa merilom. Oni misle da biti stvoreno biće koje je u skladu sa merilom, dobro obavljati svoju dužnost i biti spasen, jesu beznačajne stvari koje gotovo da nisu vredne ni pomena niti opažanja, dok je sticanje blagoslova jedina stvar u čitavom njihovom životu koja se nikada ne zaboravlja. Na šta god da naiđu, ma koliko veliko ili malo, oni to vezuju za blagoslov, neverovatno su oprezni i pažljivi i uvek sebi ostavljaju izlaz” („Reč”, tom IV, „Razotkrivanje antihrista”, „Dvanaesta stavka”). „Kad neko kao stvoreno biće dođe pred Stvoritelja, on treba da obavlja svoju dužnost. To je veoma prikladna stvar i on treba da ispuni tu odgovornost. Na osnovu toga što stvorena bića obavljaju svoje dužnosti, Stvoritelj je obavio čak i veće delo među ljudskim rodom, a na ljudima je sproveo narednu fazu dela. A koje je to delo? On ljudima pruža istinu omogućavajući im da, obavljajući svoje dužnosti, od Boga zadobiju istinu i da time odbace svoje iskvarene naravi, budu pročišćeni, dođu do toga da udovolje Božjim namerama, krenu ispravnim putem života i konačno budu u stanju da se boje Boga i klone zla, da mogu da dobiju potpuno spasenje i da više ne budu izloženi Sotoninim mukama. Ovo je krajnji efekat koji Bog namerava da postigne tako što omogućava ljudima da obavljaju dužnosti. (…) Ljudi antihristove sorte te divne i velike stvari izokreću u transakciju, u kojoj traže venac i nagrade iz Božje ruke. Takva transakcija nešto što je najlepše i najpravednije pretvara u nešto što je najružnije i najrđavije. Zar ne rade antihristi upravo to? Sudeći po tome, zar nisu antihristi rđavi? Oni su zaista vrlo rđavi! To je ispoljavanje njihove rđavost” („Reč”, tom IV, „Razotkrivanje antihrista”, „Deveta stavka (7. deo)”). Božje reči razotkrile su kako antihristi veruju u Boga samo da bi zadobili blagoslove. Bez obzira u kakvoj situaciji da se nađu, uvek je razmatraju u svetlu svog odredišta i blagoslova. Čak i kada su suočeni sa nečim tako jednostavnim kao što je prilagođavanje njihove dužnosti, oni ne mogu da se jednostavno pokore, već razmišljaju i vagaju kako će ta odluka uticati na njihove buduće izglede. Ako izmene služe njihovim interesima i omogućavaju im da zadobiju blagoslove, prihvataju ih, ali ako izmene ugrožavaju njihove izglede i odredište, oni traže način da se izvuku, plašeći se da će, ako naprave pogrešan korak, biti otkriveni, uklonjeni i bez nade da će dobiti blagoslove. Videla sam da je priroda-suština antihrista zaista rđava i lažljiva! Razmišljala sam o tome kako je moj stav prema preraspodeli moje dužnosti bio isti kao stav antihrista. Kada sam čula da sam izabrana za starešinu crkve, prva stvar o kojoj sam razmišljala bili su moji sopstveni budući izgledi, ishod i odredište. Analizirala sam dužnost da vidim da li bi mi bila od koristi i pre nego što sam i počela da služim kao starešina, već sam bila razmotrila sve moguće posledice koje bih imala ako ne uspem u obavljanju svoje dužnosti. Bila sam puna sumnje i nepoverenja prema Bogu i nisam se ni najmanje pokorila. Čak sam smislila neke zvučne izgovore kako bih izbegla dužnost – mogla sam da kažem da nemam kov da budem starešina i da bih usporavala posao. Spolja gledano, možda se činilo da ne težim statusu i da sam prilično razumna, ali iza svega toga stajao je skriveni motiv: plašila sam se preuzimanja odgovornosti starešine i rizika da ću, ako loše obavim posao, biti otkrivena i uklonjena. Stoga sam želela da izbegnem dužnost kako bih osigurala svoje buduće izglede. Božja namera je da nam pruži prilike da primenjujemo obavljanje dužnosti kako bi nam pomogao da razumemo istinu, da uđemo u stvarnost, odbacimo svoje iskvarene naravi i postignemo spasenje. Kada mi je data tako divna prilika, ne samo da nisam bila zahvalna na Božjoj milosti, već sam zapravo pogrešno razumela i bila nepoverljiva prema Bogu i želela da izbegnem i odbacim dužnost koja mi je dodeljena. Bila sam zaista sebična i lažljiva!
Nadalje, tražila sam još Božjih reči koje su se odnosile na moje pogrešno gledište. Našla sam sledeće odlomke: „Reci Mi, kada čovek jednom stekne status – bez obzira na to ko je u pitanju – postaje li on antihrist? Je li to uvek tako? (Ako ne stremi ka istini, postaće antihrist, ali ako stremi ka istini, neće.) To je apsolutno tačno: ako čovek ne stremi ka istini, sigurno će postati antihrist. A da li svi koji idu putem antihrista biraju taj put zbog statusa? Ne, oni to uglavnom rade zato što ne vole istinu, zato što nisu ispravni ljudi. Imali status ili ne, ljudi koji ne streme ka istini svi redom idu putem antihrista. Koliko god propovedi čuli, ti ljudi ne prihvataju istinu, ne idu pravim putem, već su odlučni da krenu krivim stazama. Slično je sa ishranom: neki ne jedu namirnice koje im hrane telo i podržavaju normalno postojanje, već insistiraju na tome da jedu stvari koje im škode, tako da na kraju sami sebi iskopaju jamu. Nije li to njihov sopstveni izbor? Nakon što ih isključe, neke će starešine i delatnici širiti razne predstave i govoriće: ’Ne valja biti starešina i ne treba sebi dozvoliti da stekneš status. Ljudi su u opasnosti čim steknu status i Bog će ih razotkriti! Kada jednom budu razotkriveni, neće ispunjavati uslove čak ni da budu obični vernici i neće primati nikakve blagoslove.’ Šta treba da znači kad neko ovako nešto kaže? To, u najboljem slučaju predstavlja nerazumevanje Boga, a u najgorem – bogohuljenje. Ako ne hodaš pravim putem, ne stremiš ka istini i ne slediš Božji put, nego uporno koračaš putem antihrista, pa završiš na Pavlovom putu i doživiš isti ishod, isti kraj kao i Pavle, a nastaviš da se žališ na Boga i da Mu sudiš kao nepravednom, nisi li onda pravi pravcati antihrist? Takvo je ponašanje prokleto!” („Reč”, tom III, „Govori Hrista poslednjih dana”, „Kako razrešiti iskušenja i okove statusa”). „Neki ljudi misle: ’Svako ko služi kao vođa je lud i glup, te sâm sebe dovodi do propasti, zato što kada osoba služi kao vođa, neizbežno otkriva iskvarenost pred Bogom. Da li bi se otkrilo toliko iskvarenosti da se ne bavi tim radom?’ Kakva apsurdna ideja! Da li misliš da nećeš ispoljavati iskvarenost ako ne služiš kao vođa? Zar to što nisi vođa, čak i ako ispoljavaš manje iskvarenosti, znači da ćeš biti spasen? Ako se vodiš tom logikom, da li su svi oni koji ne služe kao vođe upravo ti koji će preživeti i biti spaseni? Zar takva tvrdnja nije krajnje apsurdna? Ljudi koji služe kao vođe vode Božji izabrani narod da jede i pije Božje reči, kao i da iskusi Božje delo. Zahtevano merilo za njih je povišeno, pa je neizbežno da vođe ispolje neka iskvarena stanja kada tek počnu s obukom. To je normalno i Bog to ne osuđuje. Ne samo da Bog to ne osuđuje, već i prosvećuje, prosvetljuje i usmerava te ljude, dajući im bremena. Dokle god mogu da se pokore Božjem usmeravanju i delu, oni će u životu napredovati brže od običnih ljudi. Ako oni streme ka istini, mogu krenuti putem na kojem će ih Bog usavršiti. To je nešto što Bog najviše blagosilja. Neki ljudi ne mogu da vide Božju pravednost, niti mogu da vide da je Bog pravičan i pravedan prema svakoj osobi, pa čak i izvrću činjenice. Prema njihovom shvatanju, bez obzira na to koliko se promene ljudi u vodećim ulogama, Bog to neće gledati, već će samo gledati koliko iskvarenosti ispoljavaju vođe i delatnici, pa ih osuditi isključivo na osnovu toga; a za one koji nisu vođe i delatnici, pošto ispoljavaju malo iskvarenosti, čak i ako se ne promene, Bog ih neće osuditi. Nije li to apsurdno? Nije li to huljenje protiv Boga? Ako se toliko ozbiljno opireš Bogu u svom srcu, možeš li biti spasen? Ne možeš. Bog određuje ishode ljudi uglavnom na osnovu toga da li poseduju istinu i istinito svedočanstvo, a to uglavnom zavisi od toga da li ti ljudi streme ka istini. Ako neko stremi ka istini, čak i kada prestupi i suoči se sa sudom i grdnjom, može istinski da se pokaje. Sve dok ne govori i ne postupa na način kojim huli na Boga, on zasigurno može da postigne spasenje. Prema vašim uobraziljama, svi obični vernici koji do kraja slede Boga mogu da dostignu spasenje, dok će svi oni koji služe kao vođe biti uklonjeni. Kada bi se od vas tražilo da budete vođa, mislili biste da ne bi bilo u redu da to ne učinite, ali da biste, ako biste služili kao vođa, neprestano otkrivali iskvarenost uprkos samima sebi, i što duže služite, više biste iskvarenosti otkrivali, sve dok vas na kraju Bog ne osudi i ne eliminiše. Osećali biste se kao da samo čekate pred vešalima. Zar to nije u potpunosti uzrokovano vašim pogrešnim shvatanjima o Bogu? Kada bi se ishodi ljudi određivali iskvarenošću koju otkrivaju, niko ne bi mogao da bude spasen. U tom slučaju, u čemu bi bio smisao dela Božjeg spasenja? Ako bi to stvarno bilo tako, gde bi bila pravednost Božja? Ljudi ne bi mogli da vide Božju pravednu narav. Stoga, vi ste svi pogrešno razumeli Božje namere, što ukazuje na to da nemate istinsko znanje o Bogu” („Reč”, tom III, „Govori Hrista poslednjih dana”, treći deo). Kroz Božje reči sam naučila da lažne starešine i antihristi nisu bili otkriveni i uklonjeni zato što su služili kao starešine, već zato što nisu stremili ka istini niti sledili pravi put nakon što su stekli status. Štaviše, prekidali su i ometali rad crkve i nisu želeli da se pokaju bez obzira na to koliko su ih drugi orezivali – ovo je pravi razlog zašto su bili otkriveni i uklonjeni. Bog ne osuđuje ljude na osnovu jednog otkrivanja iskvarenosti ili jedne greške; On uzima u obzir njihovu priroda-suštinu i put koji slede. Čak i ako često pokazujemo svoju iskvarenu narav prilikom obavljanja dužnosti i činimo određene prestupe, dokle god tragamo za istinom i iskreno se kajemo, Bog će nam pružiti još jednu šansu. Bog uklanja samo antihriste i zle ljude koji osećaju odbojnost prema istini i mrze je i nikada se ne kaju bez obzira na to koliko prestupa počinili. Razmišljala sam o lažnim starešinama i antihristima koje je Bog u prošlosti otkrio i uklonio. Neki su samo govorili o rečima i doktrinama i davali naređenja, ali nisu rešavali stvarne probleme i prepuštali su se prednostima svog statusa. Na kraju, bili su određeni kao lažne starešine i otpušteni. Drugi su samo težili statusu i ugledu dok su radili, takmičili su se za slavu s drugima, proizvoljno su ugnjetavali i mučili ljude, ozbiljno su se suprotstavljali radnim aranžmanima i sledili svoje sopstvene planove, uspostavljali su „nezavisno kraljevstvo”, zavodili su ljude, potpuno odbijali da se pokaju i na kraju su bili otkriveni kao antihrist demoni i izbačeni. Ovo su tipovi ljudi koji su otkriveni i uklonjeni. Shvativši to, razumela sam da se ljudi ne otkrivaju i ne uklanjaju na osnovu dužnosti koju obavljaju, već na osnovu toga da li streme ka istini i da li je suština njihove ljudskosti dobra ili zla. Ako čovek ne stremi ka istini i ima lošu ljudskost, onda, čak i ako nije starešina, neće dobro obavljati svoje dužnosti; ako uvek otaljava u radu, nemaran je i čak ni službovanje ne obavlja u skladu sa merilom, on će na kraju ipak biti uklonjen. Shvatila sam da crkva postupa sa ljudima i raspoređuje ih na način koji je u skladu s načelima, da je Božja narav pravedna i da crkvom vladaju istina i pravednost. Međutim, nisam to sagledala i pogrešno sam mislila da će me starešinstvo uništiti. Moji stavovi su bili tako apsurdni!
Jednom prilikom tokom svoje duhovne posvećenosti, naišla sam na ovaj odlomak Božjih reči: „Ne postoji uzajamna veza između čovekove dužnosti i toga da li on prima blagoslove ili se suočava sa nevoljama. Dužnost je ono što čovek treba da ispuni; to je njegov od neba dat poziv i on treba da je obavlja ne tražeći naknadu i bez uslova ili izgovora. Samo se to može nazvati vršenjem svoje dužnosti. Primanje blagoslova odnosi se na blagoslove u kojima čovek uživa kada bude usavršen nakon što je iskusio sud. Suočavanje s nevoljama odnosi se na kaznu koju čovek dobija kada se njegova narav ne promeni nakon što je prošao kroz grdnju i sud – to jest, kada ne bude usavršen. Ali bez obzira na to da li primaju blagoslove ili se suočavaju s nevoljama, stvorena bića treba da ispune svoju dužnost, da rade ono što treba da rade, i da rade ono što su u stanju da urade; to je najmanje što osoba, osoba koja stremi ka Bogu, treba da uradi. Ti ne treba da obavljaš svoju dužnost da bi primio blagoslove, i ne treba da odbijaš da obavljaš svoju dužnost iz straha od toga da ćeš se suočiti s nevoljama. Da vam kažem jednu stvar: to što čovek obavlja svoju dužnost jeste ono što on treba da radi, a ako on ne obavlja svoju dužnost, onda je to njegovo buntovništvo. Kroz proces vršenja svoje dužnosti čovek se postepeno menja i kroz taj proces on pokazuje svoju odanost. Na taj način, što više obavljaš svoju dužnost, to ćeš više istina biti u stanju da zadobiješ, a tvoj izraz će postati praktičniji. Oni koji samo otaljavaju vršenje svoje dužnosti i ne tragaju za istinom biće naposletku uklonjeni, zato što takvi ljudi ne obavljaju svoju dužnost primenjujući istinu, niti primenjuju istinu kada obavljaju svoju dužnost. To su oni koji ostaju nepromenjeni i koji će se suočiti s nevoljama. Ne samo da su njihovi izrazi nečisti, već je i sve što oni izražavaju zlo” („Reč”, tom I, „Božja pojava i delo”, „Razlika između službe ovaploćenog Boga i čovekove dužnosti”). Nakon čitanja Božjih reči, postalo mi je još jasnije. Ne postoji veza između dužnosti koju čovek obavlja i toga da li je blagosloven ili ga je zadesila nesreća. Iz činjenice da smo stvorena bića proizilazi da bi trebalo da ispunjavamo svoje dužnosti. Ako neko nije sposoban da ispuni svoju dužnost, onda se ne može nazvati stvorenim bićem. Baš kao što je ispravno i prirodno da deca budu odana svojim roditeljima; bez obzira na to da li će im oni na kraju prepisati svoju imovinu, deca treba da ispunjavaju svoje odgovornosti i obaveze. Što se mene tiče, kakav sam ja stav imala prema svojoj dužnosti? Kada sam pomislila da ću kao starešina morati da preuzmem na sebe veću odgovornost i da bi mi, ako bih loše obavila posao, to moglo ugroziti izglede i sudbinu, poželela sam da potražim izgovore kako bih se izvukla iz te dužnosti i odbila je. Dužnost ni najmanje nisam smatrala odgovornošću ili obavezom koju bi trebalo da ispunim. Umesto toga, gledala sam na dužnosti kao na neku vrstu razmene i birala ih na osnovu toga da li će mi doneti blagoslove ili nesreće. Nisam imala ni trunke razuma koju bi stvoreno biće trebalo da ima po pitanju dužnosti. Štaviše, pogrešno sam verovala da, pošto nisam profesionalac i nemam stručne veštine u video-produkciji, neću biti u stanju da dobro obavljam svoj posao. Ipak, Bog jasno kaže: „A u stvari, ako si starešina, kada organizuješ posao, ti moraš da pratiš njegov napredak. Čak i ako nisi upoznat sa tom oblašću posla – čak i ako nemaš znanje o njemu – možeš da nađeš način da obaviš svoj posao. Možeš da nađeš nekog ko je tu oblast zaista dokučio, ko se razume u dotično zanimanje, da sprovodi detaljne provere i daje predloge. Iz njegovih predloga možeš da prepoznaš odgovarajuća načela, pa ćeš tako biti u stanju da ispratiš posao” („Reč”, tom V, „Odgovornosti vođa i delatnika”, „Odgovornosti vođa i delatnika (4)”). Božje reči su direktno opovrgle moje predstave. Bog nikada nije zahtevao da savladamo sve stručne veštine u nekoj oblasti da bismo bili starešine. Čak i ako nemamo profesionalno iskustvo u određenoj oblasti, uvek možemo da nađemo braću i sestre sa stručnim znanjem koji će sarađivati sa nama i da tako tragamo za načelima. Na taj način smo i dalje u stanju da obavimo posao, a ako stvarno nešto ne možemo da shvatimo, možemo da tražimo pomoć od višeg rukovodstva. Međutim, ako bih to radila svim srcem i davala sve od sebe, ali mi je rast suviše mali, a kova nemam i jednostavno nisam dorasla ovom poslu, onda bih mogla da dam ostavku i preuzmem drugu dužnost. Shvativši Božju nameru, postala sam mnogo oštroumnija po tom pitanju i ostavila po strani svoje brige i strepnje.
Kasnije sam naišla na još dva odlomka Božjih reči koji kažu: „Kad je Noje postupio prema Božjim uputstvima, on nije znao kakve su Božje namere. Nije znao šta Bog želi da postigne. Bog mu je samo dao zapovest i uputio ga u to šta treba da uradi, ne pruživši mu pritom mnogo objašnjenja, a Noje je jednostavno otišao i to uradio. On nije pokušavao da u potaji nagađa kakve su Božje želje, nije se opirao Bogu, i bio je nadasve svesrdan u svojoj posvećenosti. Samo je otišao i, čista srca i prostodušno, uradio onako kako mu je bilo zapoveđeno. Šta god mu je Bog naložio da uradi, on je to uradio, a pokornost i slušanje Božjih reči bili su vera koja je podupirala njegove postupke. Eto kako je on neposredno i jednostavno postupao prema Božjem nalogu. Njegova suština – suština njegovih postupaka bila je pokornost, odsustvo svake sumnje, odsustvo opiranja i, štaviše, odsustvo razmišljanja o ličnim interesima i o sopstvenim dobicima i gubicima. Nadalje, kad je Bog rekao da će uništiti svet potopom, Noje nije pitao ni kada će se to desiti niti je pokušavao dalje da ispituje, a još manje je pitao Boga kako će On tačno da uništi svet. Naprosto je učinio onako kako je Bog naredio. Onako kako ga je Bog uputio da sagradi barku – i to kojim materijalima – upravo tako je i učinio, i počeo je da dela čim mu je Bog dao zapovest. Postupao je prema Božjim uputstvima i imao stav da želi da udovolji Bogu. Je li to radio da bi sebi pomogao da izbegne katastrofu? Ne. Je li pitao Boga koliko još vremena ima pre nego što svet bude uništen? Nije. Da li je pitao Boga, ili je možda i sâm znao, koliko će mu vremena biti potrebno za izgradnju barke? Ni to nije znao. Naprosto se pokoravao, slušao i postupao u skladu s tim” („Reč”, tom II, „O spoznaji Boga”, „Božje delo, Božja narav i Sȃm Bog I”). „Na koji se način ispoljava poštena osoba? Pre svega, ona nimalo ne sumnja u Božje reči. To je jedno od ispoljavanja poštene osobe. Osim toga, najvažnije ispoljavanje jeste u traganju za istinom i njenoj primeni u svim stvarima – to je presudno. Kažeš da si pošten, ali Božje reči uvek potiskuješ u pozadinu svesti i samo radiš ono što ti se prohte. Da li je to ispoljavanje poštene osobe? Kažeš: ’Iako sam lošeg kova, u srcu sam pošten.’ Pa ipak, kada ti neka dužnost zapadne, plašiš se da patiš i da snosiš odgovornost ako je dobro ne obavljaš, te tražiš izgovore da svoju dužnost izbegneš ili predlažeš da je neko drugi obavi. Je li to ispoljavanje poštene osobe? Jasno da nije. Kako, dakle, treba da se ponaša poštena osoba? Treba da se pokorava Božjim uređenjima, da bude posvećena dužnosti koju treba da obavlja i da teži tome da udovolji Božjim namerama. To se ispoljava na nekoliko načina: s iskrenošću u srcu čovek prihvata svoju dužnost, ne uzimajući u obzir svoje telesne interese, ne čini to polovično i ne spletkari u sopstvenu korist. To su ispoljavanja poštenja. Drugo je ulaganje celog svog srca i snage u dobro obavljanje dužnosti, pravilno izvršavanje zadataka koje to je poverila Božja kuća i unošenje svog srca i ljubavi u svoju dužnost kako bi udovoljio Bogu. To su ispoljavanja koja poštena osoba treba da ima dok obavlja svoju dužnost” („Reč”, tom III, „Govori Hrista poslednjih dana”, treći deo). Kroz Božje reči sam naučila da Noje nije čuo mnogo Božjih reči i da nikada ranije nije gradio barku, ali suočen sa Božjim nalogom, nije analizirao niti ispitivao, i nije pokušavao da pogodi Božje želje. Umesto toga, samo je bio poslušan, pokorio se i učinio sve što mu je Bog rekao da učini, ne vodeći računa o tome kako će to uticati na njegove interese. Nojeva nevinost i poštenje duboko su me dirnuli i osećala sam se veoma postiđeno i posramljeno. Pomislila sam na to kako su me braća i sestre izabrali za starešinu, ali suočena sa tako važnom dužnošću, mogla sam da mislim jedino o sopstvenim interesima i razmišljala sam čak o svim mogućim posledicama koje bi me mogle zadesiti ako bih prihvatila dužnost. Videla sam koliko sam bila lažljiva – moja ljudskost nije bila ništa u poređenju sa nekim kao što je Noje. Kako bih mogla da valjano obavljam svoju dužnost sa takvim stavom? Naišla sam na odlomak Božjih reči koji kaže: „Kakav čovek se usuđuje da preuzme odgovornost? Kakav čovek ima hrabrosti da preuzme teško breme? Onaj koji preuzima vođstvo i odvažno korača napred u najpresudnijem trenutku za rad Božje kuće, onaj ko hrabro preuzima teško breme i ne plaši se da podnese teškoće i opasnost kada vidi rad koji je najvažniji i presudan. To je neko ko je odan Bogu, dobar Hristov vojnik” („Reč”, tom IV, „Razotkrivanje antihrista”, „Osma stavka (1. deo)”). Božje reči su me duboko dirnule – shvatila sam da moram da razmatram svoje buduće izglede. Izabrana sam za starešinu, pa bi trebalo da uzmem u obzir Božju nameru, da se usudim da preuzmem ovu veliku odgovornost i da se ugledam na Noja, pristupajući svojoj dužnosti iskrenim i čistim srcem. Isprva nisam znala odakle da počnem u svojoj dužnosti, pa sam se često molila Bogu i dobijala strpljivu podršku od moje sestre partnerke i ohrabrenje od ostalih braće i sestara. Ponekad, kada bih naišla na poteškoće, obraćala bih se braći i sestrama koji su postigli dobre rezultate u svom radu i oni bi velikodušno delili sa mnom načela koja su dokučili i sve efikasne metode koje su koristili. To me je duboko dirnulo. Postepeno, počela sam da shvatam određena načela i puteve primene i postajala sam sve efikasnija u svojoj dužnosti. Zaista sam osetila da me Bog vodi i bila sam Mu posebno zahvalna. Još uvek imam mnogo nedostataka i znam da nosim veliku odgovornost, ali više ne želim da se povučem – osloniću se na Boga i trudiću se da napredujem!
Bog može naše patnje da pretvori u blagoslove. Ako verujete u to, da li biste želeli da se pridružite našoj grupi da naučite Božje reči i tako primite Njegove blagoslove?
Prihvatila sam delo Svemogućeg Boga poslednjih dana u decembru 2020. godine. Nekoliko meseci kasnije sam izabrana za crkvenog vođu. U crkvi...
Te 2023. godine, bila sam zadužena za rad na jevanđelju u crkvi, ali nakon izvesnog vremena, otpuštena sam zbog loše radne spospobnosti i...
Autorka: Džang Sin, Kina Godine 1995. sam počela da verujem u Gospoda Isusa. U to vreme, jedan propovednik je koristio proročanstva iz...
Autorka: Ćin Mu, KinaU aprilu 2023. godine, nadzornica zadužena za rad na izradi tekstova smenjena je jer je težila za slavom i statusom,...