Više se ne brinem zbog braka svog sina
Rođena sam u seljačkoj porodici šezdesetih godina prošlog veka. Moji roditelji su ustajali pre zore i radili do kasno u noć kako bi...
Kad sam bila mala, često sam slušala oca kako govori: „Tvoj drugi ujak nije odan roditeljima i ne izdržava tvog dedu. Tvoja majka i ja smo izdržavali tvog dedu. Svrha odgajanja dece je da se ona staraju o tebi u starosti. U budućnosti, ti moraš da se staraš o nama i da nas ispratiš do kraja naših života!” Kad sam odrasla, starala sam se o svojim roditeljima dok su bili živi i nadala se da će moja ćerka moći da se stara o meni u starosti. Kad je moja ćerka naučila da govori, pitala sam je: „Na koga ćeš trošiti svoj novac kad odrasteš?” Ćerka je rekla: „Kad odrastem, zaradiću mnogo, mnogo novca da trošim na mamu i tatu.” Srećno sam rekla: „Draga moja ćerko, tvoja majka te nije uzalud odgajala!” Učila sam svoju ćerku da vredno uči i da bude odana majci kad bude zarađivala novac u budućnosti. Moja ćerka je veoma pametna. Brzo je učila i uvek je bila među najboljim učenicima na ispitima. Bila sam veoma srećna i pomislila sam: „Moja ćerka je tako pametna i sigurno će imati svetlu budućnost. Čak i ako nemam novca, moram da podržim njeno obrazovanje, kako bi našla dobar posao. Onda neće imati problema da se stara o nama u starosti.”
Aprila 2003. godine uhapšena sam zbog verovanja u Boga i propovedanja jevanđelja i bila sam u pritvoru 25 dana. Da bih izbegla da me policija ponovo uhapsi, u novembru sam napustila kuću da bih obavljala svoju dužnost na drugom mestu. U to vreme sam bila veoma rastrzana: „Moja ćerka polaže prijemni ispit za fakultet za šest meseci. Da li će moj odlazak uticati na učenje i na budućnost moje ćerke? Ako to bude uticalo na njenu budućnost, da li će me mrzeti? Hoće li me se odreći kao majke? Imam samo jednu ćerku, i ako me se odrekne, na koga ću se osloniti kad ostarim? Ali ako ne odem, i ako me ponovo uhapse, moja ćerka će sigurno biti umešana i njena budućnost će biti potpuno uništena. I ja ću biti osuđena, a onda neću moći da obavljam svoju dužnost.” Nakon mnogo razmišljanja, ipak sam odlučila da napustim kuću. Pošto me je policija stalno tražila, nisam smela da se vratim kući.
Kako sam starila, krvni pritisak mi se povisio, a energija i fizička snaga su takođe počele da mi opadaju. Vid mi se zamutio, a dobila sam i zujanje u ušima i oštećenje sluha. Srce bi mi takođe počelo da lupa kad god bih radila neki fizički posao, pa sam morala da legnem i odmorim neko vreme. Pomislila sam: „Da li ja to starim? Ko će se starati o meni u starosti?” U tom trenutku mi je ćerka mnogo nedostajala. I dalje sam očekivala da ću se osloniti na nju u starosti! Godine 2021. vratila sam se u kuću svoje starije sestre da propovedam jevanđelje i saznala da moja ćerka radi daleko od kuće i da je veoma odana svojim tetkama. Pomislila sam da će u tom slučaju sigurno biti dobra i prema meni i zaista sam se radovala danu kada ću videti ćerku. Krajem avgusta sledeće godine, propovedala sam jevanđelje daleko od kuće kada mi je sestra pisala da mi kaže da se moja ćerka vratila na nekoliko dana. Preko noći sam požurila nazad u sestrinu kuću, ali moja ćerka nije htela da me vidi. Osećala sam se užasno, ali sam mogla da razumem osećanja svoje ćerke. Nisam se starala o njoj sedamnaest godina, pa je bilo normalno da bude ljuta. Bila sam toliko srećna što vidim svoju ćerku da sam htela da je zagrlim, ali ona je sela daleko od mene i srce mi se steglo od razočarenja. Posle nekog vremena, rekla sam joj: „Sve ove godine sam brinula za tebe. Plašila sam se da će me policija uhapsiti i da ćeš ti biti umešana, pa nisam smela da se vratim kući. Sve ove godine si se mučila.” Ogorčeno je rekla: „Nisam patila. Sada sam odrasla osoba. Ne patim!” Rekavši to, okrenula je glavu i otišla nakon što je ostala manje od pola sata. Bila sam potpuno razočarana: „Toliko sam naporno radila da te odgajim i toliko sam se brinula o tebi. Nakon što si pošla u školu, da bih ti pomogla da naučiš neku veštinu i imaš dobru budućnost, potrošila sam poslednje tri hiljade juana koje je naša porodica imala da ti kupim električni klavir. Toliko sam truda i ljubavi uložila u tebe, a ti si me se sada odrekla? Zaista sam te uzalud odgajala!” Onda sam pomislila: „Kineska komunistička vlada mi je poništila prijavu boravka, muž se razveo od mene, a ćerka me se odrekla. Sada imam šezdeset godina i zdravlje mi je svake godine sve lošije. Šta da radim kad ostarim? Ko će se brinuti o meni ako se razbolim? Ko će se brinuti o meni u starosti i ispratiti me?” Noću sam ležala u krevetu prevrćući se, ne mogavši da zaspim. Kad sam pomislila na to kako me ćerka čak ni ne zove „mama”, shvatila sam da nema nade da ću se osloniti na nju da se brine o meni u starosti. Osećala sam se tako jadno, kao da mi kidaju srce. Tih dana sam bila sva ošamućena i nisam imala volje da obavljam svoju dužnost. Samo sam formalno propovedala jevanđelje.
U februaru 2023. čula sam da se sestra Sun Đing razbolela, ali da se njen muž veoma pažljivo i brižljivo starao o njoj. Pomislila sam: „Ako se moja sestra razboli, njen muž će se starati o njoj. Meni je krvni pritisak visok – šta da radim ako se razbolim? Ćerka me se odrekla, a ako ostanem nepokretna, bilo bi neprijatno da se moje sestre iz crkve staraju o meni. Ne mogu da budem teret svojoj braći i sestrama! Osim toga, živim sama, pa ako mi se nešto desi, niko neće znati. Šta ako ne bih mogla na vreme da stignem u bolnicu i umrem kod kuće?” Nisam mogla a da ne brinem i ne strepim zbog toga što neće imati ko da se brine o meni kad ostarim. Jednog dana tokom svojih posvećenosti, pročitala sam Božje reči: „Da li je pogrešno da, kao roditelj, svoje nade polažete u svoju decu, nadajući se da će vam biti poslušna i da će moći da vas podrže kada odrastu? Nije pogrešno i nije previše tražiti tako nešto. U čemu je onda problem? Stalno je želela da se oslanja na svoju decu i da živi srećnim životom oslanjajući se na decu i da ostatak života provede oslanjajući se na decu i da uživa u ovom i onom oslanjajući se na decu. Koji je bio njen pogrešan stav u ovome? Zašto joj je tako nešto palo na pamet? Koji je bio izvor tog gledišta kojeg se držala? Ljudi se uvek ekstravagantno nadaju određenom načinu života i određenom životnom standardu. To jest, čak i pre nego što ljudi spoznaju kako je Bog predodredio njihove živote ili kakva je njihova sudbina, oni već znaju kakav mora da bude njihov životni standard, što znači da moraju da budu srećni, da u životu imaju mir i radost, da budu bogati i imućni, da imaju ljude koji će da im pomognu i na koje će da se oslone – ljudi su već isplanirali svoj životni put, svoje životne ciljeve, svoje krajnje odredište u životu i sve ostalo. (…) S obzirom da je stalno imala tu želju i te planove, da li je imala Boga u srcu? (Ne.) Dakle, na neki način, šta je bio uzrok bola koji je dolazio iz svih njenih borbi? (Uzrok je bila njena želja.) Upravo tako. Kako je, dakle, nastala njena želja? (Tako što nije verovala u Božju neprikosnovenost ili u Njegovo orkestriranje i uređenje.) Tako je. Nije shvatala kako nastaje ljudska sudbina, niti je shvatala kako funkcioniše Božja neprikosnovenost. To je koren problema” („Reč”, 3. tom, „Govori Hrista poslednjih dana”, „Jedino razrešenjem vlastitih predstava čovek može da stupi na pravi put vere u Boga (2)”). Ono što su Božje reči razotkrile bilo je upravo moje stanje. Imala sam nešto više od četrdeset godina kada sam napustila kuću da obavljam svoju dužnost, i pošto sam tada bila mlada i snažna, nisam razmišljala o tome šta ću raditi kad ostarim. Sada kada sam starija, zdravlje mi je svake godine sve lošije i pojavile su se mnoge brige za budućnost. Brinula sam zbog visokog krvnog pritiska – šta ako se razbolim i ne budem mogla da se brinem o sebi, a ne bude nikoga da se stara o meni? Moja prijava boravka je poništena tokom godina koje sam provela van kuće, a muž se razveo od mene. Prvobitno sam mislila da će, pošto je moja ćerka veoma odana svojim tetkama, sigurno biti dobra i prema meni. Ali nisam očekivala da će me se ćerka odreći i da neće biti nimalo nade da će se starati o meni u starosti. Osećala sam kao da nemam na koga da se oslonim, pa sam brinula ko će se starati o meni ako se ubuduće razbolim i da li ću umreti kod kuće, a da niko i ne primeti. Posebno kada sam čula da je Sun Đing bolesna i da se njen muž stara o njoj, osećala sam se još usamljenije i jadnije, i kada sam pomislila na to kako nemam na koga da se oslonim u budućnosti, osećala sam se tužno i jadno. Shvatila sam da sam svoju ćerku smatrala svojim osloncem i da Bog uopšte nije imao mesta u mom srcu. Govorila sam da je Bog suveren nad svim, ali u stvarnosti nisam verovala da je sve u Božjim rukama. Nisam imala razumevanja za Božju suverenost i nisam se pokoravala Božjoj orkestraciji i uređenjima. Uvek sam želela da sama sebi nađem izlaz i nisam imala vere u Boga. Ovo stanje bi bilo veoma opasno kad ga ne bih razrešila.
Kasnije sam razmišljala: „Zašto toliko brinem o tome da li će neko brinuti o meni u starosti i biti tu kad umrem? U čemu je problem?” Onda sam pročitala Božje reči: „Neki ljudi se drže trule i zastarele predstave, govoreći: ’Nije važno da li ljudi imaju decu da bi im bili odana i da li su njihova deca odana dok su roditelji živi, ali kada umru, njihova deca moraju da ih iznesu u mrtvačkom sanduku. Ako deca nisu uz njih, niko neće znati da su umrli i telo će im trunuti u kući.’ Pa šta ako niko neće znati? Kada umreš, mrtav si i više ničega nisi svestan. Kada ti telo umre, duša ga odmah napušta. Bez obzira gde je telo ili kako izgleda posle smrti, zar nije ionako mrtvo? Čak i da bude izneto u sanduku na velikoj sahrani i zakopano u zemlju, telo će i dalje trunuti, zar ne? Ljudi misle: ’Divno je kada su deca pored tebe, da te smeste u sanduk, da te obuku, da te našminkaju i da organizuju veliku sahranu. Ako umreš i niko ti ne organizuje sahranu ili te ne isprati, to je kao da ceo tvoj život nije imao odgovarajući zaključak.’ Da li je ta ideja tačna? (Ne, nije.) Danas mladi ne pridaju mnogo pažnje tim stvarima, ali još uvek ima ljudi u udaljenim područjima i starijih ljudi sa nedovoljno uvida koji imaju duboko usađeno mišljenje i stanovište da deca moraju da se brinu o svojim roditeljima u starosti i da ih sahrane. Bez obzira na to koliko u zajedništvu razgovaraš o istini, oni je ne prihvataju – koja je konačna posledica toga? Posledica je da mnogo pate. Taj tumor je dugo bio skriven u njima, i on će ih zatrovati. Kada ga iskopaju i odstrane, više neće biti zatrovani njime i njihovi životi će biti slobodni. Sve pogrešne radnje su uzrokovane pogrešnim mislima. Ako se plaše da će da umru i istrule u svojoj kući, uvek će misliti: ’Moram da rodim sina. Kada odraste, ne smem da ga pustim da ode mnogo daleko. Šta ako ne bude pored mene kad umrem? Ako ne budem imao nekoga ko će da se brine o meni u starosti ili da me sahrani, to će biti moje najveće kajanje u životu! Ako bih imao nekoga da to učini za mene, onda moj život ne bi bio uzaludan. Bio bi to savršen život. Bez obzira na sve, komšije ne smeju da mi se smeju.’ Zar to nije trula ideologija? (Jeste.) Uskogruda je i izopačena, pridaje preveliki značaj fizičkom telu! U stvarnosti, fizičko telo je bezvredno: nakon doživljavanja rođenja, starosti, bolesti i smrti, ništa ne ostaje. Samo ako su ljudi zadobili istinu dok su bili živi, kada budu spaseni, živeće večno. Ako nisi zadobio istinu, onda kada tvoje telo umre i raspadne se, ništa neće ostati; bez obzira na to koliko su ti deca odana, nećeš moći da uživaš u tome. Kada neko umre i deca ga sahrane, da li to staro telo išta oseća? Može li išta da opazi? (Ne, ne može.) Uopšte nema moć percepcije. Ali u životu, ljudi pridaju veliki značaj tom pitanju, zahtevajući mnogo od svoje dece po pitanju poslednjeg ispraćaja – što je blesavo, zar ne? (…) ako stremiš ka istini, kao roditelj, pre svega treba da otpustiš tradicionalne, trule i izopačene misli i gledišta koja se vrte oko toga da li su deca odana, da li brinu o tebi u starosti i da li će da te sahrane, i da ispravno pristupiš tom pitanju. Ako su ti deca zaista odana, onda to prihvati kako treba. Ali ako deca nemaju uslove, energiju, niti želju da ti budu odana, a kada ostariš ne mogu da se brinu o tebi i da budu pored tebe, niti da te isprate na onaj svet, onda ne moraš to da zahtevaš, niti da se osećaš tužno. Sve je u Božjim rukama. Rođenje ima svoje vreme, smrt ima svoje mesto i Bog je predodredio gde se ljudi rađaju i gde umiru” („Reč”, 6. tom, „O stremljenju ka istini”, „Kako stremiti ka istini (19)”). Ono što su Božje reči razotkrile bilo je upravo moje stanje. Uvek sam brinula da niko neće brinuti o meni kad ostarim i ispratiti me kada umrem, te šta će se desiti ako umrem, a niko ne primeti, i moje telo istruli kod kuće. Kad bih na to pomislila, postajala bih negativna i slaba, i živela bih u tuzi i strepnji. U stvari, vreme mog rođenja, vreme moje smrti i mesto moje smrti – sve je to Bog odredio. Da li će moja ćerka moći da bude tu na kraju mojih dana zavisi od Božje suverenosti i uređenja. Živela sam u brizi i tuzi jer sam previše cenila svoje telo i nisam mogla da proniknem u to šta zapravo znači smrt tela. Bog kaže: „U stvarnosti, fizičko telo je bezvredno: nakon doživljavanja rođenja, starosti, bolesti i smrti, ništa ne ostaje.” Tačno. Kad telo umre, nema svesti. Čak i ako se neko brine o tebi do kraja tvojih dana i sahrani te u kovčegu, zar tvoje telo neće ipak istruliti? Pa šta i ako su ti deca tu da te isprate u grob? Da li bi ti toga bila svesna? A ja sam ipak ovu stvar smatrala veoma važnom. Zar to nije bilo previše glupo? U stvari, ako ljudi ne zadobiju istinu, onda čak i ako imaju velelepnu sahranu nakon smrti, njihove duše ne mogu biti spasene i otići će u pakao. Bog kaže: „Samo ako su ljudi zadobili istinu dok su bili živi, kada budu spaseni, živeće večno.” Samo težnjom ka istini i njenim zadobijanjem, odbacivanjem sotonske iskvarene naravi i dobrim obavljanjem dužnosti stvorenog bića može se zadobiti večni život i primiti spasenje, te biti uveden od Boga na divno odredište.
Pročitala sam još jedan odlomak Božjih reči i još bolje razumela Božju nameru. Bog kaže: „Koliko je roditeljima i njihovoj deci suđeno da budu zajedno i koliko roditelji mogu da dobiju od svoje dece – nevernici to nazivaju ’primanje pomoći’ ili ’neprimanje pomoći’. Ne znamo šta to znači. Na kraju krajeva, da li neko može da se osloni na svoju decu, prosto rečeno, predodređeno je i određeno od strane Boga. Nije da se sve odigrava baš po tvojoj volji. Naravno, svi žele da stvari idu dobro i da imaju koristi od svoje dece. Ali zašto nikada nisi razmislio da li ti je to suđeno, da li ti je to zapisano u sudbini? Koliko dugo će trajati veza između tebe i tvoje dece, da li će bilo koji posao koji radiš u životu imati veze s tvojom decom, da li je Bog uredio da tvoja deca učestvuju u značajnim događajima u tvom životu i da li će tvoja deca biti među onima koji su uključeni u neki značajan događaj u tvom životu – sve to zavisi od Božjeg određenja. Ako Bog to nije odredio, onda nakon što decu dovedeš do zrelosti, čak i ako ih ne isteraš iz kuće, kada dođe vreme, oni će sami otići. To je nešto što ljudi treba da shvate. Ako ne možeš to da shvatiš, uvek ćeš se držati ličnih želja i zahteva i uspostavićeš različita pravila i prihvatićeš različita ubeđenja zarad sopstvenog fizičkog uživanja. Šta će biti na kraju? Saznaćeš kada umreš. Za života si imao mnogo nepromišljenih postupaka i pomislio si na mnoge nerealne stvari koje nisu u skladu sa činjenicama ili sa Božjim određenjem” („Reč”, 6. tom, „O stremljenju ka istini”, „Kako stremiti ka istini (19)”). Božje reči su veoma jasne. Da li će moja ćerka biti odana majci i da li će moći da se stara o meni u starosti i da me isprati zavisi od toga da li je to moja sudbina ili ne. Ako Bog nije odredio da se moja ćerka stara o meni u starosti, onda, ma koliko divne bile moje zamisli o tome, sve će biti uzalud. Čak i da je moja ćerka obećala da će se starati o meni u starosti, pošto radi i živi hiljadama milja daleko, možda ionako neće moći da bude pored mene kad se razbolim i umrem. Nisam mogla to da prozrem i živela sam u bolu jer me je ćerka ignorisala i nije bilo nade da će se starati o meni u starosti. Sama sam sebe zavaravala i gubila vreme na besmislice. Setila sam se da je u našem susednom selu bila jedna starica koja je imala tri sina. Kada je bila u osamdesetim, više nije mogla da se brine o sebi, ali nijedan od njena tri sina nije brinuo o njoj. Starica je umrla od gladi i niko nije bio tu da je isprati. Pomislila sam i na jednu stariju sestru čija je ćerka otišla da radi u inostranstvo i nikada se nije vratila. Sada su ona i muž oboje u sedamdesetim. Kad god se razbole, njihov nećak ih vozi u bolnicu na preglede i žive dobar život. Život svake osobe je određen i uređen od Boga. Moram sve što se tiče mene poveriti Bogu i pokoriti se Njegovim orkestracijama. Ne treba više da brinem o svojoj starosti.
Kasnije sam pročitala još Božjih reči: „Odgajanje dece je samo po sebi odgovornost i obaveza ljudskih bića. Prvobitno je to bio ljudski instinkt, a kasnije je postalo obaveza i odgovornost. Deca ne moraju da budu odana svojim roditeljima, niti da izdržavaju svoje roditelje u starosti, i ne znači da ljudi treba da imaju decu samo ako su odana. Poreklo tog cilja je samo po sebi nečisto, tako da na kraju navodi ljude da izraze sledeće pogrešne misli i gledišta: ’Za ime Boga, radi šta hoćeš, ali ne rađaj decu’. Pošto je cilj nečist, misli i gledišta koji iz njega proističu takođe su netačni. Dakle, zar ih ne treba ispraviti i otpustiti? (Treba.) Kako treba da ih otpustimo i ispravimo? Koji cilj je čist? Kakve misli i gledišta su ispravna? Drugim rečima, koji je ispravan način upravljanja odnosom sa decom? Pre svega, podizanje dece je tvoj izbor, dobrovoljno si ih rodila, oni su u činu rađanja bili pasivni. Osim zadatka i odgovornosti koje je Bog dao ljudima da rađaju potomstvo, i osim Božjeg određenja, za one koji su roditelji važi da su njihov subjektivni razlog i polazište bili da žele da imaju decu. Ako si voljna da rađaš decu, onda treba da ih odgajaš i neguješ u odrasle ljude, da im dozvoliš da se osamostale. Ti si voljna da rađaš decu i već si mnogo zadobila odgajajući ih – imala si veliku korist. Pre svega, uživala si u radostima njihovog odrastanja i takođe si uživala dok si ih odgajala. Iako je taj proces imao svoje uspone i padove, uglavnom je bio ispunjen srećom zato što si bila sa svojom decom i što su ona bila s tobom, a to je neophodan proces za ljudskost. Uživala si u tim stvarima i već si mnogo zadobila od svoje dece, zar ne? Deca donose sreću i društvo roditeljima, a roditelji kroz plaćanje ceha i ulaganje svog vremena i energije, mogu da posmatraju kako ti mali životi postepeno izrastaju u odrasle osobe. Počevši od beslovesnih i mladih života koji ne znaju ništa ni o čemu, njihova deca postepeno uče da govore, stiču sposobnost sastavljanja reči, uče i razlikuju različite vrste znanja, razgovaraju i komuniciraju sa svojim roditeljima i na stvari gledaju nepristrasno. Takav je proces kroz koji roditelji prolaze. Nijedan drugi događaj ili uloga njima ne može da zameni taj proces. Roditelji su već uživali i dobili te stvari od svoje dece, što je za njih velika uteha i nagrada” („Reč”, 6. tom, „O stremljenju ka istini”, „Kako stremiti ka istini (19)”). „Ostavimo za sada razgovor iz perspektive dece, već govorimo samo iz perspektive roditelja. Roditelji ne treba da zahtevaju da njihova deca moraju da budu odana, da se brinu o njima u starosti i da snose teret poznih godina svojih roditelja – za to nema potrebe. S jedne strane, to je stav koji roditelji treba da imaju prema svojoj deci, a s druge je to dostojanstvo koje roditelji treba da poseduju. Naravno, postoji i važniji aspekt: načelo kojeg roditelji kao stvorena bića treba da se drže u ophođenju prema svojoj deci. Ako su tvoja deca brižna, odana i spremna da se brinu o tebi, ne treba da ih odbiješ; ako nisu voljna da to učine, ne treba da kukumavčiš po ceo dan, da se u sebi osećaš neprijatno ili nezadovoljno, niti da se ljutiš na decu. Treba da preuzmeš odgovornost i da nosiš breme svog života i opstanka koliko god možeš, a ne da ga prebacuješ na druge, posebno ne na decu. Treba da se samoinicijativno i ispravno suočiš sa životom bez prisustva ili pomoći dece, pa čak i ako žive daleko od tebe, možeš sam da se suočiš sa svim što ti život donese” („Reč”, 6. tom, „O stremljenju ka istini”, „Kako stremiti ka istini (19)”). Božje reči su veoma jasne. Odgajanje dece od strane roditelja je ljudski instinkt, kao i ljudska odgovornost i obaveza. Roditelji biraju da rode svoju decu, i bez obzira na to koliko patnje je potrebno ili koliku cenu plaćaju da bi ih odgajali, to je jednostavno ono što treba da čine. Međutim, ja sam bila pod uticajem tradicionalne predstave da treba „odgajati decu da te izdržavaju u starosti”, i zahtevala sam da se moja ćerka stara o meni u starosti. Verovala sam da je savršeno prirodno i opravdano da, pošto sam je ja odgajala dok je bila mala, ona mora da se stara o meni kad ja ostarim. Ovaj stav nije u skladu sa istinom. Odgajanje moje ćerke bila je moja odgovornost i obaveza. To je jednostavno ono što je trebalo da uradim. Međutim, ja sam cenu koju sam platila za odgajanje svoje ćerke koristila kao monetu za potkusurivanje da bi se ona starala o meni u starosti. Kada moje želje nisu bile ispunjene, postajala sam ljuta i uznemirena. Zaista sam bila previše sebična i podla! Zapravo, iako naizgled izgledamo kao majka i ćerka, pred Bogom smo obe stvorena bića i imamo jednak status. Moja ćerka nije moj rob i bilo je nerazumno od mene da tražim od nje da se stara o meni u starosti. Već sam dobila ono što mi je pripadalo od odgajanja svoje ćerke. Od trenutka kada se moja ćerka rodila do trenutka kada je mogla da nas zove mama i tata, pa sve do trenutka kada je odrasla, donosila je mnogo radosti našoj porodici. U procesu odgajanja moje ćerke, moje razmišljanje je takođe sazrelo i stekla sam mnogo životnog iskustva. To su nagrade odgajanja ćerke! Ne smem da se ljutim ako ćerka ne bude htela da se brine o meni u budućnosti. Moram da preuzmem odgovornost za sopstveni život u meri u kojoj sam sposobna, a ne da se oslanjam na ćerku, već da se pokorim Božjoj orkestraciji i uređenjima. Kada sam to shvatila, osetila sam mnogo veće olakšanje.
Kasnije sam pročitala odlomak Božjih reči: „Kad osetiš najveću patnju i tugu, ko zaista može da te uteši? Ko istinski može da reši tvoje teškoće? (Može Bog.) Samo Bog može da reši teškoće ljudi. Kad si bolestan i kad su deca pored tebe, kad ti sipaju napitke i služe te, osećaćeš se prilično srećno, ali će vremenom deci to dozlogrditi i niko neće hteti da te služi. U takvim trenucima, osećaćeš se istinski sȃm! Zato sad, kad misliš da nemaš nikoga, da li je to zaista tako? Zapravo nije, jer je Bog taj koji ti uvek pravi društvo! Bog ne napušta ljude; On je neko na koga mogu da se oslone i u kojem će uvek naći utočište, on je jedini kome mogu da se povere. Zato, bez obzira na to kakve te teškoće i patnje snađu, sa kakvom god da se tugom, negativnim stvarima i slabostima suočavaš, ako dođeš pred Boga i odmah se pomoliš, Njegove reči će ti pružiti utehu i rešiti tvoje nevolje i sve tvoje svakojake probleme. U ovakvom okruženju, tvoja samoća postaće osnovni uslov da iskusiš Božje reči i zadobiješ istinu” („Reč”, 3. tom, „Govori Hrista poslednjih dana”, treći deo). Samo je Bog oslonac ljudskom rodu. Kada smo u bolu, slabi ili nailazimo na teškoće i nevolje, Bog je taj koji je uvek sa nama. Bog koristi reči da nas prosveti i vodi, i da reši naše probleme, pomažući nam da prebrodimo teška vremena. Imala sam vrtoglavicu od malih nogu, više od 30 godina. Svaki put kad bih se razbolela, morala sam da ležim dva dana. Čak i da je moja ćerka bila odana, mogla bi samo da mi donosi hranu i piće; ne bi mogla da reši moj bol, a još manje bi mogla da pati umesto mene. Nakon što sam počela da verujem u Boga, moja bolest je izlečena a da nisam ni primetila, i više nisam bila izmučena bolešću. Bog je taj koji je odneo moju bolest. Sada već skoro 20 godina obavljam svoju dužnost van kuće i uvek sam bila dobrog zdravlja. Čak ni 2022. godine, kada je pandemija bila veoma ozbiljna i mnogi ljudi su bili zaraženi, ja se nikada nisam zarazila Kovidom. Trenutno nemam nikakvih ozbiljnih bolesti, i, iako obično imam neke uobičajene bolesti s vremena na vreme, mogu da ih izlečim koristeći neke narodne lekove o kojima su mi pričala moja braća i sestre. Ljudi mojih godina me svi gledaju sa zavišću i govore: „Biti bez bolesti je blagoslov!” Iskusila sam kako me je Bog štitio svih ovih godina i kako je Bog oslonac mog opstanka. Nakon toga, posvetila sam svoje srce propovedanju jevanđelja i postepeno postigla neke rezultate.
Iskusivši ovo okruženje, stekla sam izvesno raspoznavanje tradicionalne ideje da treba „odgajati decu da te izdržavaju u starosti”, i više nisam zabrinuta i uznemirena oko pitanja ko će se brinuti o meni u starosti. Sva ova postignuća koja sam ostvarila bila su rezultat Božjih reči. Hvala Bogu!
Bog može naše patnje da pretvori u blagoslove. Ako verujete u to, da li biste želeli da se pridružite našoj grupi da naučite Božje reči i tako primite Njegove blagoslove?
Rođena sam u seljačkoj porodici šezdesetih godina prošlog veka. Moji roditelji su ustajali pre zore i radili do kasno u noć kako bi...
Kada sam bila mlada, ne samo da je moja majka bila odgovorna za ono što jedemo i oblačimo, već je morala i da ide da radi u polju. Kada bi...
Rođen sam u siromašnoj seoskoj porodici i nakon što sam završio osnovnu školu, napustio sam dom da bih tražio posao. Kasnije sam upoznao...
Roditelji su mi se razveli kada sam bila prilično mala. Starija sestra i ja smo živele sa tatom i život nam je bio zaista težak. Naša...